Razgovarala: Rubina Čengić
Centar ženskih prava je pokrenuo inicijativu da „posredovanje za pomirenje“ kao prvi korak u proceduri razvoda braka bude besplatan za sve žene u Federaciji Bosne i Hercegovine. Naime, “posredovanje” u nekim kantonima košta između 200 i 300 KM, negdje je besplatno, a u nekim lokalnim zajednicama ne postoji zbog čega podnositelji zahtjeva za razvod, najčešće žene koje trpe nasilje, moraju putovati u drugi grad kako bi ispunile zakonsku obavezu. Iz CŽP upozoravaju da to znači da „jednak pristup pravdi“ ne zavisi od zakona, nego od mjesta stanovanja.
Pojašnjena radi, obaveza o posredovanju je uspostavljena Izmjenama Porodičnog zakona u FBiH 2005. a „federalni ministar rada i socijalne politike je bio u obavezi da, u roku od 30 dana nakon stupanja Zakona na snagu, propiše uslove koje mora ispuniti pravno ili fizičko lice koje će pružati te usluge, te potom putem javnog poziva odabere one kojima će biti dodijeljeno to pravo“. Spisak je do nedavno bio na web-strani Ministarstva, ali onaj koji je kreiran prije više od 15 godina, no tamo ga više nema. Istovremeno, Porodični zakon FBiH ne propisuje da se postupak posredovanja plaća, ali različiti pružaoci ove usluge određuju vlastite naknade, a tu praksu su preuzeli i pojedini centri za socijalni rad iako za to nemaju zakonsko uporište. Iz CŽP kažu da ni novi novi Pravilnik donesen 2025. godine nije riješio problem – naplata posredovanja nije ukinuta, a nije osigurana ni jednaka dostupnost ove usluge u svim lokalnim zajednicama.
Inicijativa Centra ženskih prava je povod za razgovor s predsjednicom Melihom Sendić.
OBJAVI.BA: Već neko vrijeme zagovarate besplatnu proceduru posredovanja pred razvod braka. Šta vas je potaklo na to i kakva je praksa u Federaciji BiH sada?
Meliha Sendić: Ovu inicijativu pokrenula je neusklađena praksa i žene koje svakodnevno plaćaju njene posljedice. Prije samo nekoliko dana javila nam se žena koja je dvadeset godina trpjela nasilje u braku. Suprug joj se nalazi u pritvoru, izrečene su mjere zaštite, sama je sa troje djece, podstanarka je i bez ikakvih primanja. Da bi pokrenula razvod braka mora proći postupak posredovanja jer ima maloljetnu djecu, a rečeno joj je da mora platiti 300 KM – novac koji, kako sama kaže, nema. Nažalost, to nije izdvojen slučaj. To je svakodnevnica žena koje nam se obraćaju za pomoć. Godinama pružamo besplatnu pravnu pomoć i psihološku podršku ženama koje izlaze iz nasilja i gotovo svaka od njih prolazi sličan put: nakon što donese jednu od najtežih odluka u životu, da napusti nasilnog partnera, sistem pred nju postavlja nove prepreke koje ne bi smjele postojati. Jedna od njih je obavezan postupak posredovanja. Problem nije u samom posredovanju, nego u tome što je njegova dostupnost i cijena potpuno neujednačena. To djeluje kao da sistem kažnjava žene kada pokušavaju izaći iz nasilja. Naša inicijativa nije usmjerena protiv posredovanja jer ono može imati važnu ulogu kada se provodi stručno i u najboljem interesu djece. Ali ono ne smije biti finansijska prepreka niti pravo koje zavisi od mjesta stanovanja. Žena koja je preživjela dvadeset godina nasilja ne bi smjela razmišljati kako će pronaći 300 maraka da bi okončala brak. Država koja želi zaštiti žrtve nasilja ne može naplaćivati njihov put do sobode.
OBJAVI.BA: Statistike kažu da najveći broj zahtjeva za razvod braka dolazi od žena koje trpe nasilje.
Meliha Sendić: Zato pravo na izlazak iz nasilja ne smije zavisiti od toga koliko žena ima novca u novčaniku. Kada govorimo o nekoliko stotina konvertibilnih maraka, nekome to može izgledati kao običan administrativni trošak. Međutim, za ženu koja je godinama trpjela nasilje, koja je ostala bez prihoda, sama brine o djeci ili je potpuno finansijski zavisila od nasilnika, taj iznos može značiti razliku između ostanka i odlaska. Mi svakodnevno razgovaramo sa ženama koje nas ne pitaju kako da izbjegnu svoje obaveze. One pitaju kako da zaštite sebe i svoju djecu kada nemaju od čega platiti osnovne životne troškove. U takvim okolnostima svaka dodatna finansijska prepreka produžava njihov ostanak u nasilnom okruženju ili odgađa donošenje odluke da ga napuste. Posebno zabrinjava činjenica da žene koje trpe psihološko, ekonomsko ili digitalno nasilje često teže ostvaruju oslobađanje od plaćanja pojedinih troškova jer sistem i dalje mnogo lakše prepoznaje nasilje koje ostavlja vidljive fizičke povrede. A nasilje nije manje ozbiljno samo zato što nije ostavilo modrice. Zato ovo nije pitanje jedne naknade niti jedne procedure. Ovo je pitanje jednakog pristupa pravdi, zaštite ljudskih prava i odgovornosti države da uklanja prepreke, a ne da ih stvara. Svaka prepreka koju država postavi pred ženu koja pokušava izaći iz nasilja radi u korist nasilnika, a ne u korist žrtve. Upravo zato tražimo da postupak posredovanja bude besplatan i jednako dostupan svim ženama u FBiH jer prečesto smo ponovili: nasilje ne počinje modricom, niti prestaje presudom, ono traje sve dok žena ne može sigurno izaći iz tog odnosa, a država joj u tome mora pomoći, ne otežavati.
Žena prvo mora pronaći grad u kojem može ostvariti svoje zakonsko pravo, a zatim pronaći novac
OBJAVI.BA: Može li se govoriti da je situacija u nekim dijelovima fBiH teža nego drugdje, možda u ruralnim sredinama?
Meliha Sendić: Nažalost može. U FBiH nije svejedno gdje živite. Pravo koje bi trebalo biti jednako za sve u praksi zavisi od mjesta stanovanja. U Kantonu Sarajevo, koji je ekonomski najrazvijeniji, postupak posredovanja je besplatan; u općinama poput Žepča, Zavidovića ili Breze ova usluga uopće nije dostupna. To znači da žena, iako je zakonom obavezna proći postupak posredovanja prije razvoda braka, mora putovati u drugi grad, primjerice u Tešanj, snositi troškove prevoza i pritom platiti i samu uslugu posredovanja. Drugim riječima, žena prvo mora pronaći grad u kojem može ostvariti svoje zakonsko pravo, a zatim pronaći novac da to pravo ostvari. To nije jednak pristup pravdi. Posebno su pogođene žene koje žive u ruralnim sredinama. Mnoge nemaju vlastiti automobil, javni prevoz je rijedak ili ne postoji, teško organizuju čuvanje djece, a nerijetko su finansijski zavisne od partnera koji nad njima vrši nasilje. Za njih put u drugi grad nije samo putovanje – to je dodatni trošak, izgubljen dan i još jedna prepreka na putu izlaska iz nasilja. U praksi to znači da dvije žene koje imaju potpuno isti problem nemaju ista prava. Jedna će postupak završiti besplatno u svom gradu, dok će druga morati putovati, platiti posredovanje i snositi dodatne troškove samo zato što živi u drugom dijelu Federacije BiH. Pravo na zaštitu ne smije zavisiti od poštanskog broja. Ako je postupak posredovanja zakonska obaveza – država mora osigurati da bude jednako dostupan i besplatan svakoj ženi, bez obzira da li živi u Sarajevu, Žepču, Zavidovićima, Brezi ili bilo kojem drugom gradu u Federaciji Bosne i Hercegovine.
OBJAVI.BA: Pisali ste svim relevantnim institucijama tražeći podršku za vašu inicijativu. Šta ste tačno tražili, od koga i kakve ste odgovore dobili?
Meliha Sendić: Tražili smo nešto što bi u svakoj pravnoj državi trebalo biti potpuno prirodno – da zakonska obaveza bude jednako dostupna svim građanima i da žena ne mora plaćati izlazak iz nasilnog braka. U novembru 2024. godine podnijeli smo inicijativu za izmjene Porodičnog zakona Federacije BiH kojom smo zatražili dvije konkretne stvari: da postupak posredovanja bude besplatan u cijeloj Federaciji BiH i da bude dostupan u svakoj općini. Nakon toga obratili smo se federalnim i kantonalnim institucijama sa detaljnim obrazloženjima i prijedlozima rješenja. Odgovori koje smo dobili pokazuju da institucije prepoznaju problem, ali ne i da ga rješavaju. Dio odgovornosti prebacuje se s jednog nivoa vlasti na drugi, dok žene i dalje plaćaju uslugu koja zakonom nije propisana kao usluga koja se naplaćuje ili putuju u druge gradove kako bi ispunile zakonsku obavezu. Najviše zabrinjava činjenica da, uprkos svim dopisima, obrazloženjima i kampanji koju smo provele, suštinski nije promijenjeno ništa. Kada svi priznaju da problem postoji, a niko ga ne riješi, tada problem više nije u propisima nego u nedostatkupolitičke volje.
OBJAVI.BA: Svoju inicijativu promovišete i u javnosti, na društvenim mrežama i u medijima. Kakve su reakcije?
Meliha Sendić: Najveći uspjeh naše kampanje nisu pregledi, lajkovi niti potpisi na peticiji. Najveći uspjeh je to što su žene prvi put počele javno govoriti o nepravdi koju su godinama doživljavale kao nešto što jednostavno moraju prihvatiti. Nakon objava počele su nam se javljati žene iz različitih dijelova Federacije BiH sa gotovo identičnim iskustvima. Mnoge su prvi put saznale da ono što su morale platiti nije jednako uređeno u cijeloj Federaciji. Druge su tek tada shvatile da u nekim kantonima žene za istu proceduru ne plaćaju ništa. Naravno, kampanja je ostvarila veliki doseg, više od 335.000 korisnika, peticiju je potpisalo više od 2.000 građana i građanki, a stotine ljudi učestvovale su u interaktivnim sadržajima. Međutim, nama su mnogo važnije poruke žena koje potvrđuju da ovo nije izolovan problem nego sistemska nepravda. Kada se stotine žena prepoznaju u istoj priči, onda više ne govorimo o pojedinačnim slučajevima. Govorimo o problemu koji država mora riješiti.
U razgovorima s institucijama rijetko ko osporava da problem postoji
OBJAVI.BA: Zašto izostaje podrška?
Meliha Sendić: Ne bih rekla da izostaje podrška. Rekla bih da izostaje odluka. U razgovorima s institucijama rijetko ko osporava da problem postoji. Međutim, između prepoznavanja problema i njegovog rješavanja često prođu godine. Za to vrijeme žene ne mogu čekati. U proteklih godinu udana više od 400 predstavnika institucija sistema zaštite, centara za socijalni rad, pravosuđa, policije i donosilaca odluka upoznato je s ovim problemom kroz naše sastanke, edukacije, konferencije i javnu kampanju. Ono što nas je iznenadilo jeste činjenica da pojedine osobe iz institucija s kojima smo razgovarali ne znaju da se postupak posredovanja u pojedinim dijelovima Federacije BiH naplaćuje. Čak ni predstavnici centara za socijalni rad iz Kantona Sarajevo nisu znali da njihove kolege u drugim kantonima ovu uslugu naplaćuju. To pokazuje koliko je ovaj problem godinama ostao nevidljiv, čak i unutar samog sistema. Međutim, pravi odgovor dobijete tek kada inicijativu uputite onima koji imaju ovlaštenje da mijenjaju propise i donose odluke. Tada više ne govorimo o tome da li problem postoji, nego postoji li spremnost da se on riješi. Naša inicijativa je vrlo jednostavna. Ne tražimo nova prava, niti dodatna izdvajanja iz budžeta za nove usluge. Tražimo da žena koja izlazi iz problematične bračne zajednice ne mora plaćati obavezni postupak posredovanja. Međutim, sredstva koja se naplaćuju po ovom osnovu predstavljaju prihod lokalnih budžeta i upravo tu dolazimo do pitanja političke odluke i određivanja prioriteta. Na kraju se svodi na jedno pitanje – da li je važnije zadržati prihod od nekoliko stotina maraka u budžetu ili ukloniti prepreku ženama koje pokušavaju izaći iiz nasilja.
OBJAVI.BA: Ali centri za socijalni rad svakako ne mogu naplatiti te usluge, ne mogu izdati račun – kako iz tog aspekta tumačite ovu praksu i kako tumačite različitost u praksi na području Federacije BiH?
Meliha Sendić: Centri za socijalni rad kao javne ustanove koje obavljaju poslove od javnog interesa ne mogu samostalno uvoditi ili naplaćivati usluge za koje ne postoji jasno zakonsko ili podzakonsko uporište niti izdavati račune kao tržišni pružaoci usluga. Kada je riječ o slučajevima nasilja u porodici i nasilja nad ženama, postupanje centara predstavlja izvršavanje zakonom propisanih javnih ovlaštenja i mjera zaštite, a ne uslugu koja bi se pružala na tržišnim principima. Upravo iz tog razloga smatram da svaka finansijska ili administrativna prepreka koja žrtvu može obeshrabriti ili onemogućiti u ostvarivanju zaštite nije u skladu sa svrhom propisa kojima se osigurava pristup zaštiti i podršci bez dodatnog opterećenja žrtve. Činjenica da u pojedinim kantonima ili centrima postoje različite prakse ukazuje na neujednačeno tumačenje i primjenu propisa, a ne nužno na različita zakonska rješenja. Takva neujednačenost stvara pravnu nesigurnost i dovodi do nejednakog položaja građana u Federaciji BiH jer ostvarivanje prava ne bi smjelo zavisiti od mjesta prebivališta ili interne prakse pojedine ustanove. Zbog toga smatram da je potrebno uspostaviti jedinstveno tumačenje i primjenu propisa na području Federacije BiH kako bi svim žrtvama bio osiguran jednak pristup zaštiti i podršci, bez administrativnih ili finansijskih prepreka.
Institut osobe od povjerenja pravi ogromnu razliku
OBJAVI.BA: Obraćaju vam se žene žrtve nasilja tražeći pomoć, podršku i da im budete osoba od povjerenja – zašto?
Meliha Sendić: Kada govorimo o nasilju, ljudi često vide samo trenutak kada žena prijavi nasilnika. Mi vidimo sve ono što se dešava prije toga. Vidimo godine psihološkog, ekonomskog, fizičkog, seksualnog i digitalnog nasilja. Vidimo žene koje više ne vjeruju institucijama jer su ih više puta napustile. Vidimo strah, izolaciju, finansijsku zavisnost i osjećaj da nemaju kome vjerovati. Upravo zato institut osobe od povjerenja pravi ogromnu razliku. Naše iskustvo pokazuje da žena mnogo rjeđe odustane od prijavljivanja nasilja kada kroz cijeli postupak ima osobu koja je informiše, prati, objašnjava procedure i predstavlja njenu sigurnu tačku u sistemu. Imali smo slučajeve u kojima su tek nakon uključivanja osobe od povjerenja/pomagačice 4P Mreže prijetnje pravilno dokumentovane, dokazi objedinjeni, a institucije poduzele mjere koje ranije nisu bile preduzete. Imali smo i situacije u kojima žena, zahvaljujući prisustvu osobe od povjerenja, nije odustala od prijave uprkos neprimjerenom odnosu na prijavnom mjestu, nakon čega su odmah pokrenute hitne mjere zaštite i istraga. Ženi koja izlazi iz nasilja nije potrebna samo procedura. Potrebna joj je osoba koja će biti uz nju onda kada je najteže. Upravo zato osoba od povjerenja često predstavlja razliku između odustajanja i zaštite.
OBJAVI.BA: Često posjećujete ruralne zajednice i radite sa ženama koje žive uskraćene za mnoge „privilegije“ života u gradskim sredinama. Koje su prioritetne potrebe tih zajednica?
Meliha Sendić: Kada posjećujemo ruralne zajednice ne vidimo žene koje traže privilegije. Vidimo žene koje traže ono što bi svima trebalo biti dostupno: sigurnost, zdravstvenu zaštitu, pravnu pomoć, posao i institucije koje će ih saslušati. Njihov najveći problem nije to što žive daleko od gradova. Problem je što su često daleko od svojih prava. Mnoge nemaju redovan javni prevoz, teško dolaze do centara za socijalni rad, policije ili suda, mogućnosti zaposlenja su ograničene, a ekonomska zavisnost od partnera mnogo je izraženija. Kada se tome doda nasilje, izolacija postaje još veća. U manjim sredinama prisutan je i dodatni strah od osude okoline. Žene često kažu da se boje da će svi saznati da su prijavile nasilje ili pokrenule razvod. Taj osjećaj srama i izolacije nasilnici vrlo često koriste kao sredstvo kontrole. Zbog toga žene u ruralnim sredinama ne trebaju drugačija prava od žena u gradovima. Potrebno im je da ista prava budu stvarno dostupna. Mjesto stanovanja ne smije određivati koliko će žena biti sigurna niti koliko će joj biti teško da ostvari svoja zakonom zagarantovana prava.
