Krajem juna je na platformi Just Security objavljen članak autorice Valery Perry pod naslovom “A Modern Rush for ‘Green Deal’ Minerals Challenges Troubled Governance in the Western Balkans” o izazovima koje pred vlasti na Zapadnom Balkanu stavljaju inicijative za istraživanje i iskopavanje ruda neophodnih za energetsku tranziciju. Ovaj zanimljiv tekst koji donosi drugačiji ugao gledanja na temu rudarenja u zemljama regiona Objavi.ba će prenijeti u tri nastavka koje ćete moći čitati ove sedmice. Danas donosimo drugi nastavak, a prethodni je dostupan na linku: GROZNICA ZA RUDAMA IZ “ZELENOG PLANA”: Izazov za vlasti na Zapadnom Balkanu (I dio)
Pažnja javnosti raste
U posljednje vrijeme, zahvaljujući nezavisnim novinarima i istraživačima isplivalo je još informacija o sličnim projektima koje su skrenule pažnju javnosti na njih. Ugledni bosanskohercegovački Centar za istraživačko novinarstvo (osnovan 2004. godine pomoću sredstava USAID-a) je u julu 2023. godine objavio tekst u kojem se opisuje finansijsko i ekološko naličje projekta Adriatic Metals u Varešu, čime su njihovi novinari izazvali očitu nervozu u ovoj kompaniji (obratiti pažnju na vremensku oznaku 1:00 u videu).
Uslijedili su i drugi tekstovi u kojima se propitivao projekt u Varešu, kao i pitanje gradića Lopare u bosanskom entitetu sa srpskom etničkom većinom Republici Srpskoj u kojem se istražuju potencijali za iskopavanje litijuma, a ovim su se bavili i njemački, francuski i talijanski internetski portali i medijske kuće. Ono što je ipak najznačajnije za građane u regiji jeste to što su regionalni mediji počeli posvećivati više pažnje ovoj temi u svom izvještavanju i diskusijama.
Ove teme, zajedno sa umiješanim akterima, dospjele su u fokus javnosti i putem otvorene promocije rudarenja u regionu koju su vršile EU i razne njene privatne kompanije i organizacije, tražeći način da iskoriste prilike na Zapadnom Balkanu. Tako je nedavna online radionica koju su organizirali privatni i javni subjekti iz EU i regiona predstavljena kao prilika za „spajanje“ kompanija koje su zainteresirane za investiranje sa područjima i ljudima u regionu koji im za to pružaju priliku.
Ton ovog događaja i njegov sadržaj su u prezentaciji bili toliko „zapadnjački“ da bi se moglo pomisliti kako se govori o mogućnostima u državama poput Njemačke ili Švajcarske gdje se ne dovode u pitanje osnovni postulati demokratske odgovornosti. Teme poput korupcije, zarobljenosti države i kleptokratije su bile blaženo odsutne, a jedan od slajdova u PowerPoint prezentaciji opisivao je vladavinu prava u Bosni kao „dobru“, što je izazvalo podsmijeh nekih lokalnih učesnika u online ćaskanju i raspravi.
Kompanije uključene u takve poslovne poduhvate takođe marljivo pokušavaju uglancati svoju reputaciju pred različitim publikama. Preduzeće Lycos Balkan Metals je u Bosni dalo donacije vjerskim zajednicama, te je dodijelilo i stipendije. Kompanija Adriatic Metals je bila sponzor diplomatskih prijema u Sarajevu poput obilježavanja kraljevog rođendana u rezidenciji britanskog ambasadora, ili zajedničkog godišnjeg prijema Danske, Finske, Norveške i Švedske. (Argumenti za i protiv korporativnog pokroviteljstva ovakvih događaja trebali bi biti posebna tema za razmatranje.)
Dok bi neki posmatrači sve ovo okarakterizirali kao dobro i odgovorno korporativno ponašanje, drugi ne mogu da ne vide određenu dozu pranja ugleda i greenwashinga (PR-strategije u kojoj se nešto pokušava prikazati kao dobro za okoliš, prim. prev.). Isto tako, razumno je uporediti vrijednost takvih ad hoc i ograničenih „poklona“ sa prihodima koje donose koncesije i ugovori. Kako sve više informacija o ovim događanjima dospijeva u javni prostor, postavlja se veliko pitanje šta će – ili šta može – postići ova sve veća osviještenost?
Dio slagalice koji nedostaje
U funkcionalnom i odgovornom sistemu, za ljude i zajednice bi ovakve investicije trebale biti ogromna prilika da prosperiraju od onoga što im je Bogom dano dok se obnavljaju područja koja su trojako devastirana poslijeratnom stagnacijom, deindustrijalizacijom i globalizacijom. To bi trebala biti prilika za lokalne lidere da se udruže unutar zajednica i između država kako bi u pregovorima za svoje građane i za budućnost izvukli najviše, umjesto da otvore vrata utrci prema dnu. Ovdje se ne bi trebalo raditi samo o odluci koje će se rude kopati i izvoziti, nego i o tome šta se može prerađivati u državi, budući da prerada donosi dobre i visoko plaćene poslove, te o obrazovnim, naučnim i kulturnim prilikama koje može donijeti zdrav ekosistem.
Međutim, takvog kruga mogućnosti kojeg bi karakterizirale aspiracije i vizije u većini Zapadnog Balkana jednostavno nema, usljed nedostataka u upravljanju, odgovornosti i transparentnosti koje su generacijska odlika ovog regiona. To je situacija koja odgovara lokalnim političarima koje ne zanima promjena pravila igre od koje tako dugo vremena profitiraju.
Ako uzmemo u obzir obrazac ponašanja u protekle tri decenije, nikoga ne treba iznenaditi kako šanse za zaradu ne potiče pomak ka unapređenju upravljanja ili političke ekonomije u regionu. Političke igrice su očigledne, a ključni lideri u regionu dobro znaju njihova pravila.
Ovo je briljantno i jezgrovito sažeto u knjizi „Mašina za rasipanje para: Pet mjeseci u Ministarstvu privrede“ srbijanskog političkog ekonomiste, profesora i bivšeg političara Dušana Pavlovića u kojoj se jasno objašnjava kako je Aleksandar Vučić do savršenstva doveo ekstraktivnu moć svoje partije – a zauzvrat i vlade i države – kroz političku ekonomiju zasnovanu na kombinaciji kontrole nad javnim sektorom, sumnjivih transakcija sa stranim investitorima i privatizacije državnih preduzeća koje nikad ne bi prošle neku odgovornu reviziju. (Ovu knjigu bi trebao pročitati svaki međunarodni službenik koji radi na Zapadnom Balkanu, budući da ona u suštini služi kao priručnik koji objašnjava funkcionisanje regiona u cjelini.)
[nastavlja se sutra]