Krajem juna je na platformi Just Security objavljen članak autorice Valery Perry pod naslovom “A Modern Rush for ‘Green Deal’ Minerals Challenges Troubled Governance in the Western Balkans” o izazovima koje pred vlasti na Zapadnom Balkanu stavljaju inicijative za istraživanje i iskopavanje ruda neophodnih za energetsku tranziciju. Ovaj zanimljiv tekst koji donosi drugačiji ugao gledanja na temu rudarenja u zemljama regiona Objavi.ba će prenijeti u tri nastavka koje ćete moći čitati ove sedmice.
Na Zapadnom Balkanu se trenutno dešava zlatna groznica našeg doba. Međutim, ono što će tih šest zemalja – i njihovi ključni europski i američki partneri – uraditi sa prilikama koje su im se pružile odrediće da li će ove investicije doći kao pomoć u neophodnim političkim i ekonomskim reformama ili kao dodatna nagrada i sredstvo koje će učvrstiti iliberalne režime. Ovaj drugi ishod će prevagnuti ukoliko se ne postave i adekvatno ne odgovore tri osnovna pitanja: da li građani imaju pravo na informirani pristanak za eksploataciju u njihovim zajednicama, postoje li funkcionalna legislativa i mehanizam nadzora koji će osigurati primjenu europskih standarda cijelim putem, te gdje će otići novac?
Nakon što je završio Hladni rat i nakon što se Zapadni Balkan otvorio demokratskom i tržišno orijentisanom Zapadu, obećanja vezana za ekonomske prilike i nove zamahe su dolazila i prolazila. Postojao je inicijalni proboj stranih investicija (uključujući potrošačima poznate brandove kao što su McDonald’s, Microsoft ili Benetton), desila se djelimična i nesavršena privatizacija preduzeća u državnom/društvenom vlasništvu (od industrijskih objekata do tvornica i hotela), a došlo je i do akvizicija i prodaje nekretnina (bilo na moru, u gradovima ili na planinama).
Ovakvi ekonomski procesi nigdje ne teku lako ili glatko – svjedoci smo kako prostor nekadašnje Istočne Njemačke čak i danas nastavlja zaostajati za njemačkim zapadnim saveznim državama, iako govorimo o primjeru u kojem je integracija bila voljna, a provodile su je demokratske i odgovorne vlasti. Nasuprot tome, šest država Zapadnog Balkana (ovdje ih definišemo kao prostor bivše Jugoslavije plus Albanija) nikad nisu uživale blagodati takvog dobrog upravljanja. Uz to, njihovu situaciju otežavaju pojave globalne ekonomske dinamike, kao što su deindustrijalizacija, prebacivanje proizvodnje sa zapada na istok (naročito u Kinu), financijska kriza iz 2007.-2008. godine, te utjecaj automatizacije na radna mjesta.
Iz šire perspektive, teško je naći veći trenutni i potencijalni bum odo ovog kojeg predstavlja potreba za strateškim i ključnim sirovinama neophodnim za nove tehnologije i prelazak na zelenu energiju. U svijetu vlada groznica za osiguravanjem takvih materija, u kojoj i države i kompanije tragaju, kopaju, prevoze i prerađuju sve od litijuma, preko magnezijuma do nikla i drugih ruda. (Traže se i grabe i druge rude koje možda nisu strateške ali ih nije zgoreg imati, poput srebra i zlata.) Uspon mobilnih informacijskih i komunikacijskih tehnologija i pomak prema zelenim tehnologijama proizvodi glad za energijom i baterijama u kojima se ona može skladištiti – novi proizvodi traže nove sastojke. A nova geopolitička utakmica pojačala je interes Sjedinjenih Država i Europe da osiguraju njihove zalihe kod kuće ili u blizini, ili u „prijateljskim državama“ kako bi se smanjila dominacija zemalja poput Kine, kao i ovisnost o njima.
Lokacija, lokacija, lokacija
Zapadni Balkan je sićušan prostor ukoliko ga poredimo sa kopnenim masama poput Kine, Brazila ili Rusije. Međutim, njegova blizina ostatku Europe i Europskoj uniji, kao i status svih ovdašnjih država (sa izuzetkom Kosova) kao kandidata za buduće članstvo u EU čine resurse ovog regiona veoma poželjnim, koliko god da su limitirani.
Iako nijedan dio regiona nije imun na pohlepne poglede investitora (osim možda srbijanske ravne poljoprivredne pokrajine Vojvodine na sjeveru), već površni pogled pokazuje kako Bosna i Hercegovina i Srbija imaju za ponuditi najveći potencijal. Registar mineralnih sirovina kojeg je financirala EU je korisno posložen po osnovnim metalima (aluminij, boksit, bakar…), posebnim i rijetkim metalima (npr. litijum ili kadmijum), željezne slitine, plemeniti metali (zlato, srebro), izvori energije (uranijum, ugalj, itd.), drago kamenje, materijali za gradnju i tako dalje.
Većina ovog je vezano za Europski zeleni plan Europske unije i široke napore da se počne sa smanjenjem potrošnje fosilnih goriva tako što će se identificirati i razvijati alternativni izvori energije, kao i njenog prenosa i skladištenja. Postoji li bolji način da EU ispuni svoje ciljeve u pogledu zelene energije nego da ih ostvari i u isto vrijeme unaprijedi ekonomsku povezanost sa kandidatskim zemljama Zapadnog Balkana, naprimjer kroz Zelenu agendu za Zapadni Balkan?
Mogućnosti za eksploataciju ruda na Zapadnom Balkanu su se ispitivale godinama, ali ove inicijative nisu privlačile naročitu pažnju javnosti, što zbog netransparetnog procesa upravljanja, što zbog slabog medijskog i poslovnog praćenja, diskrecije investitora, ili kombinacije sva tri ova faktora. Pažnji promatrača nije promaklo da je određeni napredak u izdavanju dozvola zabilježen tokom pandemije koronavirusa, kada su javna okupljanja bila zabranjena ili striktno ograničena, što se s jedne strane može tumačiti kao loš tajming a s druge kao sretna okolnost.
Naprimjer, jedan je bosansko-australijski biznismen 2012. godine kupio malu bosansku kompaniju koja će postati Eastern Mining, a koju će pet godina kasnije kupiti kompanija Adriatic Metals osnovana u Velikoj Britaniji. Ovo preduzeće će dobiti do tada najveću koncesiju za istraživanje i iskopavanje ruda u području u okolini Vareša, nekih 25 minuta vožnje udaljenog od glavnog grada Sarajeva, a te rude uključuju srebro, cink, olovo i barij. Godine 2021., u Kupresu – gradiću sa hrvatskom etničkom većinom udaljenom nekih dva sata od Sarajeva i dva i po sata od luke Ploče u Hrvatskoj – osnovana je i sa radom počela njemačka kompanija MFE „Magnesium for Europe“ čiji je fokus na eksploataciji magnezija.
Iznimka od prakse prilično tihog istraživanja i iskopavanja bili su ulični protesti koji su natjerali vladu Srbije da u januaru 2022. povuče licence za iskopavanje litijuma kompaniji Rio Tinto nedaleko od granice sa Bosnom i Hercegovinom, a koji su praćeni velikim publicitetom. No, ovaj projekt nije zaboravljen, pa je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prošlog mjeseca dao znak kako bi njegova vlast sada dala dopuštenje na osnovu garancija za zaštitu okoliša koje pružaju kompanija i EU. Vlasti Srbije su također izdale licence za istraživanje zlata, bakra i drugih metala na Rogozni, planini između Novog Pazara, najvećeg grada srbijanske regije Sandžak na jugozapadu, i Kosova – odnosno rudarskog regiona Trepča na sjeveru Kosova. Uz to što se radi o siromašnim područjima sa naslijeđem osjetljivih međuetničkih odnosa i ekonomske zapostavljenosti, sjever Kosova ostaje žarište izrazitih političkih kriza i nestabilnosti.
[nastavlja se sutra]