Nova istraživanja genoma plavih kitova u Atlantskom okeanu pokazala su neočekivan nivo prisustva DNK kita perajara, što ukazuje da su se ove dvije vrste kitova ukrštale daleko više nego što se ranije smatralo.
Plavi kitovi (Balaenoptera musculus) su najveća živa stvorenja na svijetu, a mogu narasti i preko trideset metara. Znalo se kako se plavi kitovi često ukrštaju sa kitovima perajarima (Balaenoptera physalus), ali nova istraživanja donose iznenađujuća otkrića o mogućnosti reprodukcije njihovih hibrida.
Zbog enormnog komercijalnog izlova broj ovih džinova je naglo opao početkom dvadesetog stoljeća, tako da se plavi kit nalazi na listi ugroženih vrsta. Od četiri podvrste, najugroženija je ona koja obitava u vodama sjevernog Atlantika i Pacifika. Studija objavljena početkom januara bavila se upravo ovom podvrstom, tražeći u genomu njenih pripadnika dokaze miješanja sa drugim vrstama koje bi moglo pomoći u oporavku ove grupe kitova.
Složeni naučni postupak pokazao je kako je svaki uzeti uzorak sadržavao određeni dio DNK kita perajara, i to oko 3.5% od ukupne ispitane količine. Naučnici odavno znaju da plavi kitovi i kitovi perajari mogu dati hibridne potomke, iako su plavi kitovi u prosjeku teži osamdesetak tona. Ovi mješanci obično izgledaju kao neobično veliki perajari sa bojom i oblikom vilice plavih kitova.
Donedavno se smatralo kako su ovi hibridi neplodni i kako ne mogu proizvesti vlastito potomstvo, kao što to ne mogu i neke druge hibridne životinje. No, studija iz 2018. godine je dokazala da se barem neke od ovih životinja mogu uspješno pariti sa plavim kitovima. Prilikom takvog razmnožavanja, naučnici vjeruju, dolazi do nesrazmjernog miješanja DNK gdje dolazi do preuzimanja većine DNK od plavog kita i nešto DNK kita perajara.
Koautor studije Mark Engstrom kaže kako su pretpostavljali da bi u sekvencioniranom genomu mogli pronaći DNK perajara, ali da se ispostavilo kako je introgresija, odnosno prijelaz gena iz jedne vrste u drugu, daleko veća nego se moglo očekivati. Slične studije nisu pokazivali prijelaz DNK na kitove perajare, pa se čini kako se ovim križanjem mogu reproducirati samo plavi kitovi.
„Ne znamo zašto je introgresija samo jednosmjerna. Moguće da je u pitanju i to što je perajara daleko više nego plavih kitova“, pretpostavlja Engstrom. Isto tako, kaže kako nema dokaza kako se ovo dešava u drugim dijelovima svijeta i da je fenomen, bar za sada, specifičan samo za sjeverni Atlantik.
Naučnicima se ne čini kako prisustvo „tuđe“ DNK ima negativan efekt za jedinke plavog kita. Ali, postoji zabrinutost kako bi, ukoliko se ovaj prijelaz gena nastavi, moglo doći do smanjenja udjela „originalnih“ gena plavih kitova u populaciju, a što bi moglo ove kitove učiniti manje otpornim na promjene poput onih klimatskih koje uzrokuje čovjek.
Pokazalo se i kako postoji i izražen „tok gena“ od plavih kitova iz zapadnog Atlantika, preko Sjeverne Amerike, do onih nastanjenih u istočnom Atlantiku uz europsku obalu. Ovo je najvjerovatnije uzrokovano kretanjem kitova u pravcu sjevernoatlantske struje u potrazi za hranom.
U svakom slučaju, riječ je o dobrim vijestima jer sve ovo znači kako je populacija jako dobro povezana i zbog toga genetički raznolika i otpornija na promjene. Najnoviji rezultati ohrabruju one koji vjeruju da se uz napore na njihovom očuvanju populacija plavih kitova u Atlantiku može u potpunosti obnoviti.
(Harry Baker, Livescience.com)
