Piše: Rubina Čengić
Svakog radnog dana od tri popodne pa nekada i do ponoći druže se Maglajci i Maglajke okupljeni oko Udruženja za sretno i zdravo starenje „Doživjeti stotu“ — uglavnom ljudi starijih od 65 godina među kojima je većina onih koji žive sami. Često se zapjeva, zapleše, nekada i posvađa, ali kažu da im je tako život ljepši.
Sve obaveze vezane za udruženje izvršavaju sami.
„Uvijek je po dvoje dežurno i njihova zadaća je da dođu prvi, otključaju, pospreme ako je potrebno, sačekaju da se svi raziđu i zaključaju. Ponedjeljkom se družimo uz muziku, utorak je dan za umjetnost i kreativni rad, ponekad imamo goste koji nas podučavaju određene vještine, četvrtkom imamo tjelovježbu ili ples, srijedom je tombola… Ponekad imamo i neku edukaciju — nedavno su nam iz policije govorili o sigurnosti, dolazili su i iz Sarajeva da pričamo o medijskoj pismenosti i kako se zaštititi na internetu… Uvijek se nešto događa i nikada nije dosadno“, priča članica Vahida Mahmutagić.
Gitaru neumorno svira Enes Softić i osmijeh mu ne silazi s lica. On i supruga Saliha u braku su skoro 50 godina, djeca su u Sarajevu, pa im društvo vršnjaka dobro dođe. Šalimo se da već pomalo liče jedno na drugo, a oni odgovaraju smijehom.
„Važna je ljubav i ljudska dobrota, a s tim je sve drugo lakše“, kaže Enes.
Među članovima Udruženja „Doživjeti stotu“ ima pjevača, pletilja, ali i osoba s invaliditetom, onih koji se bore s teškim dijagnozama… Kažu da je sve lakše kada su zajedno i kada gitara zasvira. Da pjesma lakše teče imaju i zbirke stihova pjesma koje vole pjevati. Njihove lijepe zajedničke trenutke fotoaparatom vrijedno bilježi Šemsudin Đonlić. Kažu da je za “ozbiljne izjave za medije” zadužen Edhem Muratović Heba – on je jednom govorio i za RTV BiH, za šale je zadužen Hazim Smajlović…
„Pitaju me ljudi u gradu šta ću ja s njima jer sam mlađa od njih, ali ja njih sve volim i tako i odgovaram“, kaže Esmira Klinčević, osnivačica i predsjednica Udruženja.
Udruženje je osnovala kada joj je umrla mama i tata ostao sam.
„Kada je mama umrla tata je dosta vremena provodio sam i nekako mi to nije bilo drago jer je društven, voli ljude, a ni samoća nije dobar drug. Znala sam da bi mu društvo dobro došlo, ali nisam znala kako da mu malo poboljšam ili oživim društveni život. Onda sam na moru od prijatelja iz Sarajeva čula za centre za zdravo starenje i odlučila da osnujem nešto slično kako bi moj otac imao gdje da se sreće s prijateljima. Tako je počelo“, priča Esmira.
Zvanično i svečano otvorenje bilo je 2. jula 2025. godine.
„Kad sam došla na ideju da osnujem udruženje, pričala sam s nekim komšijama, s tatinim prijateljima, s mojom rajom koja ima starije roditelje i svima se ideja dopala. Problem je bio naći odgovarajući prostor, bez stepenica i prepreka za one koji se teže kreću, ali i da nije skup. Na kraju smo se smjestili – plaćamo kiriju, na to potrošimo sav novac koji skupimo od članarine koja je 10 KM mjesečno, ja dodam još malo i tu smo. Dobili smo ponudu da se smjestimo i u prizemlje kuće jedne naše sugrađanke koja živi sama, pa ako zagusti možemo i tamo, samo nije baš ‘pod nogu’, odnosno nije pristupačno za ljude koji se teško kreću. Nadamo da će nam Opština ili drugi nadležni organi pomoći da se negdje smjestimo tako što će nam naći prostor ili nam dati sredstva za kiriju“, priča Esmira.
Prisjeća se i kako je izgledalo svečano otvorenje.
„Došli su članovi moje porodice i još par prijatelja, pripremili smo malu zakusku, sokove, napravili kafu i pričamo kako vjerovatno neće doći više niko, a onda odjednom počnu ljudi dolaziti… bilo nas je u jednom momentu više od 80. Vremenom se taj broj smanjio, sada je to 45 ljudi koji redovno dolaze. Svi uglavnom žive sami i vole doći u Udruženje. Zimi sve zatvorimo da nam ne bude hladno, a ljeti se harmonika i veselje čuje i ispred vrata udruženja, pa nam se pridruže i prolaznici — nekako širimo radost i smijeh“, priča Esmira.
Nada se da će uskoro, nakon godišnje skupštine, neko drugi preuzeti vođenje Udruženje, ali do tada uči o vođenju organizacije, poticanju aktivnosti…
„Prošle godine smo, odmah po osnivanju, od načelnika Opštine dobili donaciju od 1.500 KM da kupimo klimu jer prostor u kojem boravimo nema grijanje. Nađem klimu, kaže prodavač ‘1.500 bez računa, 1.800 s računom’ i pošto smo imali samo 1.500 – kupimo bez računa. Kad je čovjek došao da postavi klimu ja ga uslikam kako je pričvršćuje na zid i tu sliku pošaljem načelniku misleći da sam time opravdala sredstva. Nekoliko mjeseci kasnije vidim javni poziv za udruženja, mi se dogovorimo da konkurišemo za sredstva da kupimo nove stolice i dobijemo odbijenicu. Obrazloženje — nismo opravdali prošli grant. Pitam u Opštini kako nisam, zar nisam poslala sliku…“, smije se od srca Esmira.
„Ali sada znam sve šta moram uraditi. Išla sam i na neke edukacije pa ćemo konkurisati kad bude novi poziv. Sad se nadamo podršci za organizaciju izleta, planiramo i akciju čišćenja šetnica u Maglaju, nadam se da ćemo uspjeti napraviti i majices logom… Biće svašta, samo da su mi članovi zdravi iv eseli“, priča Esmira uz iskren smijeh.
Prostor opremaju polako, uglavnom poklonjenim stvarima. Za sada ima dovoljno mjesta za sjedenje za sve koji dođu i stolova za šah, karte, kafu, kolače, pitu… šta ko donese.
„Neki do njih jedva čekaju tri sata kada otključavamo vrata. Uspjeli smo organizovati različite aktivnosti i sada se tačno zna ko igra šah, ko karte, ko plete, crta…ali svi voel zapjevati i zaplesati“, kaže Esmira.
U Udruženju za zdravo i sretno starenje „Doživjeti stotu“ u slave vjerske i državne praznike, rođendane, uspjehe svoje djece rasute po svijetu, isu u kino i pozorište, uče tačkanje, pletenje, ples… Vele da im valja dočekati stotu, pa da im nije dosadno!
(Fotografije su iz arhiva Udruženja “Dooživjeti stotu”)
