Fotografija: Zoran Ninić
Piše: Milan Sadžak
Da li ste imali priliku posjetiti Prijedor? Ovaj grad u srcu Krajine prepoznatljiv je po planinskoj ljepotici Kozari. Kada govorimo o Prijedoru ne možemo a da ne spomenemo Sanu. Legenda kaže da su joj ime dali Rimljani, koji su je tako nazvali zbog njenog ljekovitog dejstva, od latinskog sanus što znači zdravlje. Na području Prijedora nalaze se najveće zalihe gvozdene rude u Evropi, rudnik Ljubija, jedan je od najčuvenijih rudnika ne samo Bosne i Hercegovine, već čitavog Balkana, a prati ga i rudnik Omarska.
Mnogi od vas u junu su vidjeli sliku mještanke Bistrice koja leži na putu i sprječava prolazak bagera. Međe su počupane, a revoltirani mještani dežuraju na smjenu. Ne daju prolazak. Ovo je dodatni razlog da se skrene ljudima pažnja. “Stalno neko dežura, družimo se, naveče roštiljamo”, kažu nam mještani. Priča je mnogo teža, ali stanovnici Bistrice su uradili sve da se za ovo čuje.
Smještena na dvadesetak kilometara od Prijedora, Bistrica je selo tik ispod Kozare. U ovom selu na razgraničenju teritorija gradova Prijedora i Banjaluke, u kojem živi oko 700 ljudi, posljednjih mjeseci traje neprestana borba. Mještanke i mještani danonoćno se bore protiv rudnika uglja koji bi trebalo da “nikne” u njihovom selu – dok institucije ćute. U Bistrici su odrađeni pripremni radovi, postavljeni privremeni objekti, ali eksploatacija uglja još nije počela.
Kopanje je počelo početkom juna, a mještani, kojima je ranije rečeno da će se tu graditi etno selo, shvatili su da su prevareni. Od toga dana ne prestaju sa protestima, sa zahtjevima za prekid radova, ali njihove pozive svi redom ignorišu. Iskopavanja nisu stala ni nakon što je na teren izašlo nekoliko inspekcija, što lokalnih, što republičkih, međutim, sve njihove kontrole završile su se prebacivanjem loptice sa nekoga drugog i bez ijednog napisanog prekršajnog naloga.
Zamazivanje očiju javnosti, smatraju mještani, nije prošlo. Niko od njih ne planira da popusti ni milimetar u zahtjevima da se do sada netaknuto i čisto seli prepusti nekom privatniku za eksploataciju lignita. Mještani podsjećaju da Prijedor nema regionalnu deponiju, a strahuju da bi smeće u Bistricu moglo stizati i iz Banjaluke. Blizu je uzvor iz kojeg se 50 kuća napaja vodom, tu je i vrelo.
“Kada nam zagade zemlju i vazduh, učine život nemogućim i ugroze naša poljoprivredna gazdinstva, kada pokupe milione evra i kada lignita više ne bude, ostaće samo ogromna rupa. A ta je rupa idealna za deponiju”, pribojavaju se Bistričani.
Iako je Vlada Republike Srpske pokrenula postupak za dodjelu koncesije za rudnik u njihovom selu, Bistričani ne odustaju od borbe. Prvo će, kažu, na teren ponovo izvesti geodete, da se tačno utvrdi, čija se zemlja raskopava i na njoj priprema rudište.
“Imamo ozbiljne indicije da su uzurpirane mnoge privatne parcele, a kada prikupimo dokaze za to pokrenućemo sudski spor. Da li ćemo dočekati pravdu ili će presude stići tek kada se iskopa, vidjećemo”, govore nam mještani.
Bistrica ima već brojne probleme koji dovode u pitanje njen opstanak, otvaranje rudnika je samo kap koja je prelila čašu. Sa istočne strane otvara se rudnik, sa južne autoput koji raseljava 15 do 20 porodica. Mještani Bistrice su revoltirani, a primarno razočarani ćutanjem i nedjelovanjem nadležnih institucija. Obraćali su se svima po nekoliko puta, ali niko, kako kažu, nije reagovao onako kako to zakon nalaže. Propusti su brojni.
Raskopavanje rudnika lignita u Bistrici nepovratno će uništiti prirodu ovoga kraja, a za stotine mještana značiće i selidbu i odlazak tamo gdje se neće gušiti u prašini uglja i sumpora i gdje nema zatrovanih izvora rijeka. Da li će otvaranje rudnika zauvijek izbrisati sela pod Kozarom?
Do kada će sve imati cijenu?
