Nastavljamo s našom stalnom rubrikom u kojoj će i ovog petka naša Alma Nuhić-Šišić, dipl. psihologinja i psihoterapeutkinja psihodinamske integrativne psihoterapije u edukaciji, odgovoriti na vaša pitanja.
Kao i do sada, sve što vas zanima i što želite da pitate u vezi sa mentalnim zdravljem šaljite na storyje CPCD-a, Objavi.ba i Facebook stranicu: https://www.facebook.com/psihoterapijaalma, pri čemu vam redakcija Objavi.ba garantuje anonimnost.
Danas objavljujemo nova tri pitanja i odgovore na njih, a s narednim pitanjima i odgovorima vidimo se narednog petka, 27. oktobra.
Pitanje br. 58
Poštovana Alma, već dugo godina, još od puberteta, patim od socijalne anksioznosti. Odrasla sam u siromašnoj višečlanoj porodici, gdje je bilo dosta nasilja. Srednju školu sam završila sa odličnim uspjehom, a želja mi je bila završiti fakultet no nije bilo novca. Zaposlena sam, ali zbog anksioznosti jako teško i usporeno funkcionišem. Ne znam šta činiti da se osjećam bolje. Hvala unaprijed.
Odgovor:
Draga čitateljice, iz vašeg pitanja mogu osjetiti da se osjećate nemoćno i da patite zbog toga. Navodite da imate socijalnu anksioznost koja se definiše kao intenzivni strah od različitih društvenih situacija, posebno situacije koje nisu poznate, ili u kojoj osjećate da ćete biti posmatrani ili vrednovani od strane drugih. Čuveni psihoanalitičar Frojd socijalni strah povezuje sa stidom, znači „ne želim da budem viđen“. Zato stidljive osobe okreću glavu, zatvaraju oči, odbijaju da gledaju, kriju se, pa im cjelokupno ponašanje poprima oblik magije koje ima korijen u vjerovanju da, ukoliko neko ne gleda sam, ne može ni da bude viđen. Navodite da je u porodici bilo siromaštva i nasilja, pitam se da li je bilo nečeg dobrog za vas?! Najbolji put za vas u ovom trenutku je psihoterapija, jer ćete pomoću razgovora sa psihoterapeutom osvijestiti nesvjesne sadržaje kako bi se oni zamijenili novim, kvalitetnijim načinima funkcionisanja u svakodnevnom životu, a samim tim i socijalna anksioznost bi se smanjila ili nestala. Ukoliko se odlučite za psihoterapiju možete mi pisati u inbox, radim online.
Vaša Alma
Pitanje br. 59
Lijep pozdrav, sumnjam da imam postpartum depresiju. Bebica je rođena u januaru ove godine, nakon 6 mjeseci ja se i dalje ne osjećam bolje. Imam od prije dijagnozu depresije koju sam dugi niz godina stavljala pod tepih. Nadam se Vašoj pomoći, iako, evo iskrena ću Vam biti, u mojoj glavi stalno odzvanja ona misao: „Ne može ti nitko pomoći ako sama sebi ne pomogneš.“
Srdačan pozdrav
Odgovor:
Draga čitateljice,
preuzimanje roditeljske uloge sa sobom donosi nove odgovornosti i stresove, a u kombinaciji sa depresijom dodatno smanjuje resurse roditelja za brigu o bebi. Veliki broj porodica se bori i prolazi kroz postporođajnu depresiju, ali nisu u mogućnosti ili ne žele potražiti pomoć. Tjelesne simptome karakteriše nedostatak sna, manjak energije i apetita, glavobolja, bolovi u prsima, problemi sa srcem i hiperventilacija. Anksioznost i pretjerana briga, zbunjenost, tuga, osjećaj beznađa i suicidalne misli su neki od emocionalnih simptoma koji se mogu javiti. U ponašanju se mogu primijetiti prekomjerno plakanje, pretjerana osjetljivost i razdražljivost i napadi panike. Kriteriji iz DSM-5 zahtijevaju da najmanje pet simptoma bude prisutno najmanje pet sedmica, gotovo svaki dan da bi mogli da dijagnostikujemo postporođajnu depresiju. Želim da vas podržim i ohrabrim da potražite pomoć psihoterapeuta, a u toku psihoterapije itekako pomažete sebi, jer tražite pomoć, razgovarate, slušate i djelujete. Vaša uloga kao klijenta je tu neprocjenjiva, a uloga psihoterapeuta je da vas sluša, da poštuje vašu autonomiju, vjeruje u proces, da vam pomogne da bolje vidite svoju istinu i da bude tu za vas dok se osnažujete, da vjeruje da možete sami da vidite svoje kontradiktornosti, i onda zajedno sa vama da nosi vašu bol. Radim online psihoterapiju i možete mi se javiti ukoliko se odlučite za takvu vrstu pomoći.
Vaša Alma
Pitanje br. 60
Dobro veče. Muškarac s kojim sam živjela i od kojeg sam otišla je bio manipulator. Nisam više mogla da se nosim s njegovim nabacivanjem krivice prema meni. Da li sam pogriješila što sam otišla, da li sam mogla nešto učiniti i popraviti naš odnos?
Hvala Vam.
Odgovor:
Draga čitateljice,
drago mi je da prepoznajete problem i da tražite pomoć. Navodite da ste bili u emotivnoj vezi sa čovjekom koji Vam je svojim postupcima stvarao osjećaj krivice i zbog toga ste prekinuli vezu s njim. Kada pišemo o osobama koje izazivaju krivicu kod drugih kako bi se osjećali dobro, onda govorimo o emocionalnim manipulatorima. Jedno od najjačih sredstava emocionalne manipulacije je izazivanje osjećanja krivice kod drugih.
Osobe koje su sklone da u različitim situacijama proizvode kod sebe osjećanje krivice, a koje nema realne osnove, gdje se krivica automatski „pali“ i osoba preuzima potpunu odgovornost na sebe za sve što se dešava, ulazi u začarani krug samooptuživanja i pokušava na sve moguće načine da se iskupi. Ove osobe u osnovi imaju problema sa niskim samopouzdanjem i samopoštovanjem. Kod njih postoji strah da ih drugi ne odbace te zbog toga pokušavaju da im udovolje, makar to bilo i na njihovu štetu. Vješti manipulatori upravo biraju ovakve osobe za “žrtve” svojih manipulacija. Osobe koje lako odu u osjećanje krivice često su sklone da u svakom postupku vide samo sopstvenu odgovornost, što negdje vidim i iz Vašeg pitanja da li ste pogriješili što ste otišli od partnera. Prekinuli ste odnos jer se niste osjećali dobro, a da ste ostali u vezi sa emocionalnim manipulatorom, ovdje biste pisali i pitali kako da se nosite sa emocionalnim manipulacijama i kako da zaštitite sebe. Važno je shvatiti da kada postoji odnos dvoje ljudi – nikada se odgovornost ne može pripisati samo sebi, već i drugoj osobi ili dodatnim faktorima. Odnos se može popraviti ukoliko oba partnera žele da ga poprave, a jedan od načina je partnerska/bračna psihoterapija.
Za sva dodatna pitanja stojim Vam na raspolaganju.
Vaša Alma
