Piše: Nenad VELIČKOVIĆ (www.nenadvelickovic.ba)
Zakonodavstvo u RS-u tretira zdrav razum suptilnošću tenka. U obrazloženju prijedloga inicijator (Republičko javno tužilaštvo) tvrdi, ladno ko špricer, sljedeće:
U vezi sa uticajem na javne budžete, utvrđeno je da se može očekivati pozitivan uticaj na republički budžet, usljed naplate novčanih kazni za novopropisana krivična djela protiv časti i ugleda. Dalje je utvrđeno da će se zakon primjenjivati u okviru postojećih kapaciteta nadležnih institucija, te da za primjenu nisu potrebna dodatna sredstva.
Optimizam glede finansijske dobiti utemeljen je u Prijedlogu zakona zamišljenom da funkcioniše kao porez na slobodu govora. Ko odbaci autocenzuru kao mjeru štednje, neka pripremi mjenicu za parnične troškove. Ako se na novac NGO sektora gleda kao na devizni priliv, sudstvo se s ovim biznis-planom pojavljuje kao respektabilan izvoznik.
Samo što jedna stvar u tom planu nije baš jasna. Da bi se kazne naplatile, potrebno je prethodno obaviti tu jednu sitnicu – provesti pravnu proceduru, a za nju onda treba odvojiti neke tužitelje, sudije, daktilografe, podvornike…
Sad, ili će drugi procesi, npr. o privrednom kriminalu, korupciji, ratnim zločinima i sl., biti odgođeni za bolja vremena, ili će pravosuđe otvoriti novu prozivodnu liniju i zaposliti novu velevlažnu gospodu, ili će raditi u tri smjene. Krupne presude donosiće se u sitne sate.
Očigledno je, dakle, da postojeći kapaciteti ne mogu zadovoljiti povećan obim posla, osim ako trenutno ne rade s pola kapaciteta, ili ako će da bi radili ovo prestati da rade nešto drugo. Predlagač laže, a može mu se, jer većina u Skupštini ne očekuje od zakona da ima ikakve veze sa stvarnošću i razumom (što također ne očekuje ni od same sebe).
Dodatna sredstva za dodatni rad naravno da su potrebna i osiguraće se iz budžeta koji će se puniti dodatnim radom. Peripetum mobile. Primjer samoodrživosti kakav većina NGO može samo sanjati.
Ali obim posla ne odnosi se samo na rad u sudnici. Pošto prijedlog zakona objavljuje ratzloupotrebama društvenih mreža, biće potrebno osigurati i IT logistiku da opskrbi zadnju liniju odbrane ugleda, časti i dostojanstva. Nakon što Microsoft odbije ponudu, ko će jadan drugi dobiti taj posao ako ne Prointer? (ovo je perfidna insinuacija koja smjera na porodicu predsjednika Republike. Da li je insinuacija uvreda? Da li je kleveta? Da li građanin, novinar, satričar ima pravo misliti da se legalno ne poklapa uvijek sa poštenim i da se ugled i čast ne brane gušenjem slobode govora)?
Hoće li zakon koji „kao novo krivično djelo propisuje i iznošenje ličnih i porodičnih prilika na način da ko iznosi ili pronosi štogod iz ličnog ili porodičnog života nekog lica što može škoditi njegovoj časti ili ugledu“ razlikovati pominjanje porodice u kontekstu tendera i milionskih profita od, naprimjer, pominjanja porodice u kontekstu farbanja jaja?
Koliko jaja neka predsjednička familija ofarba, stuca i pojede za Vaskrs je očigledno privatna porodiča stvar. Ali koliko para iz ofarbanog budžeta ista skrcka na svoje privatne biznise, trebala bi ipak biti javna.
Prijedlog zakona kaobajagi vodi računa o toj razlici. On kaže („isključenje protivpravnosti kod krivičnih djela protiv časti i ugleda“):
Nema krivičnog djela iz čl. 208a. do 208v. ovog zakonika ako se radi o uvredljivom izražavanju ili iznošenju nečeg neistinitog u naučnom, stručnom, književnom ili umjetničkom djelu, u vršenju dužnosti propisane zakonom, novinarskog poziva, političke ili druge javne ili društvene djelatnosti ili odbrani nekog prava, ako iz načina izražavanja ili iz drugih okolnosti proizlazi da to nije učinjeno u namjeri omalovažavanja, ili ako lice dokaže istinitost svog tvrđenja, ili da je imalo osnovanog razloga da povjeruje u istinitost onoga što je iznosilo ili pronosilo.
Biva: uvreda nije uvreda ako vrijeđate kao naučnik ili novinar, ukoliko to činite na način da ne omalovažavate onoga koga vrijeđate, ili ako dokažete istinitost uvrede ili ako ste imali osnovan razlog da povjerujete u istinitost uvrede.
Zvuči glupavo?
Ako naprimjer nečiji postupak nazovete ciganijom, ko će vas dovesti u sudnicu? Tužilaštvo, po službenoj dužnosti, ili romska zajednica koju ste cijelu uvrijedili, ili taj na koga se tvrdnja odnosi?
Zašto uvreda mora biti istinita da bi bila dopuštena, dok recimo predsjednička izjava ne mora? Ili još prostije: zašto se uvreda na televiziji sankcioniše, a laž za govornicom ne?
Istinitost tvrdnje je daleko stabilnije tlo za građenje dobrog zakona od koncepta uvrede i klevete, ali odluka predlagača da drugo pretpostavi prvom, pri tome ne definišući ključne pojmove, opravdava zabrinutost novinara.
Ne donosi se ovaj zakon zbog vaskrsa prava nego zbog farbanja mućaka.
———————————————————————————————
SUTRA: Ako je djelo iz stava 1. ovoga člana učinjeno…
ČETVRTAK: Polno uznemiravanje je svako verbalno…
PETAK: O zamjeni novčane kazne kaznom zatvora
