Piše: Rubina Čengić
Aktivista Selmir Mujagić iz Bosanske Otoke napravio je dvije aplikacije: Registar 145a pomoću koje je moguće Tužilaštvu BiH prijaviti negiranje genocida i Takse na kocku pomoću koje je moguće opštinskim vlastima prijaviti kladionice koje se nalaze u neposrednoj blizini škola. Tvrdi da je zahvaljujući prijavama građana putem ovih aplikacija prikupljeno oko 50.000 objava o negiranju genocida i da je Tužilaštvu BiH za samo jedan dan poslano više od 300 krivičnih prijava, ali i da je zatvoreno nekoliko kladionica.
O negiranju genocida…
“Od 2021. godine postoji ‘Inckov’ zakon koji kriminalizira negiranje genocida i veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca. Tužilaštvo BiH je za pet godina zaprimilo 158 prijava. Sto pedeset osam. Mi smo za 72 sata skupili 50.000. Pet godina sistema, a tri dana naroda i tristo puta više prijava. To se nije desilo zato što je narod preko noći postao hrabriji. Narod je oduvijek bio spreman. Desilo se zato što sam uklonio birokratiju: screenshot, link, par klikova i gotova krivična prijava koja odlazi na adresu Tužilaštva BiH. Kad uklonite prepreku, narod uradi ostatak”, kaže Mujagić. Napominje da “problem nikada nije bio zakon, nego put između građana i primjene zakona koji je bio dug, skup i komplikovan da je 99 posto ljudi odustajalo prije nego što bi i krenulo”, a da je on taj put sada skratio.
Pojašnjava da Registar ima ugrađen brojač koji se ažurira u realnom vremenu i da je u svakom trenutku moguće vidjeti dvije brojke – koliko je prijava stiglo u Registar od građana i koliko je krivičnih prijava upućeno Tužilaštvu BiH.
“Sudska praksa pokazuje da je Vojin Pavlović iz Bratunca pravosnažno osuđen na tri i po godine zatvora zbog veličanja Ratka Mladića; Miodrag Malić iz Banje Luke pravosnažno je osuđen na tri godine zatvora zbog veličanja Radovana Karadžića i Mladića, a suđenje načelniku Vlasenice Miroslavu Kraljeviću počelo je 13. maja 2026. i u toku je. Dakle, sistem zna procesuirati, zakon postoji, sudovi sude, presude se izriču. Ostaje samo pitanje volje, a volja se najbrže pojavi kad institucija zna da je narod gleda”, kaže Mujagić.
Naglašava da član 216. Zakona o krivičnom postupku BiH kaže da “svaki podnosilac prijave ima pravo biti obaviješten o odluci u roku od tri dana, a ako prijava bude odbačena, ima pravo pritužbe”.
“To u praksi znači jedno: nijedna prijava ne može tiho nestati u ladici. Mi ćemo pratiti svaki predmet. Svaka odluka bit će zabilježena. Svako odbacivanje bit će javno”, kaže Mujagić.
U Tužilaštvu BiH kažu da jesu “u kratkom vremenskom roku dobili više prijava nego inače” i da će o tome obavijestiti javnost i podnosioce prijava.
Mujagić pojašnjava da je sve ovo uradio jer je godinama gledao komentare u kojima se negira genocid, veličaju presuđeni ratni zločinci i poziva na mržnju te čekao da to neko zaustavi.
“Jednog dana sam shvatio da niko ne dolazi da to zaustavi, pa sam prestao čekati. Sada ljudi koji su godinama šutjeli, ne zato što ih nije bilo briga, nego zato što nisu znali kako i kome prijaviti, prijavljuju negiranje, a negatori genocida počeli su brisati svoje komentare, pa objave, pa cijele profile. Niko ih nije zvao, niko im nije prijetio, dovoljna je sama mogućnost da prijava stigne za dva klika. Godinama je strah bio na strani onih koji šute, sada je promijenio stranu”, kaže Mujagić.
Priča da je novinarka Las Adelitas Media Registar nazvala “revolucionarnim oružjem protiv negiranja genocida” i napisala da je i ona prijavljivala cijelo jutro.
“Pisali su mediji iz SAD-a, iz regiona i iz Evrope. Sve to u prva 72 sata i bez ijednog eura uloženog u promociju. Informacija o aplikaciji među ljudima se širi isključivo putem društvenih mreža i od usta do usta, bez plaćenog oglašavanja, PR agencija i medijskih budžeta. Sve je uradio narod”, zaključuje Mujagić.
A kladionice…
S obzirom da općine imaju zakonsko pravo uvesti komunalne takse na kladionice, Mujagić je inicijativu uputio u 64 opštine u BiH i kaže da ga je oko 50 podržalo.
Njegovu inicijativu je podržao i zastupnik u Parlamentu Federacije BiH Admir Čavalić, pa su zajedno napravili dopune Zakona o igrama na sreću koje je Čavalić predao Parlamentu na usvajanje.
“Te izmjene predviđaju izmještanje stotina kladionica, a za praćenje usvajanja izmjena Zakona kreirao sam poseban alat – Panoptikon koji će pratiti kako je ko glasao. Moje mišljenje je da je glasanje za ovaj zakon glas za porodice i našu djecu, pa ćemo vidjeti ko je za to, a ko za kladioničarski lobi”, kaže Mujagić.
Čavalić kaže da je sretan što postoje mladi aktivisti poput Mujagića koji “tehnologiju stavljaju u službu društvenog napretka”.
“Mujagića sam uočio na društvenim mrežama kao osobu zainteresovanu za društvene promjene i ovo što on radi razumijem kao društvenu inovaciju, a kako kao zastupnik nastojim podržati takav pristup – napravili smo prijedlog izmjena zakona. Zakon već predviđa da kladionice ne mogu biti pored škola i vjerskih objekata, ali to mora biti i provedeno. Mi ne tražimo da kladionice budu ukinute, nego da ne budu blizu škola kako dijete ne bi moglo na velikom odmoru otići i uplatiti tiket. Pripremili smo i zakon koji ograničava oglašavanje kao što je to slučaj s cigaretama i alkoholom. Cilj je zaštititi prvenstveno djecu. Za vrijeme Svjetskog prvenstva u blokovima od deset reklama sedam ili osam bile su reklame kladionica, a to nije dobro. Klađenje mora biti manje popularno i ne smije biti obrazac ponašanja”, pojašnjava Čavalić. No nije siguran kada bi izmjene Zakona mogle doći pred zastupnike jer je inicijativa došla pred kraj mandata, pa je upitno da li će biti još sjednica.
Za Mujagića kaže da “ne zna da li je član neke partije ili organizacije, ali da bi bilo dobro da ne bude član nijedne partije, nego da ostane nezavisni aktivista koji razvija alate potrebne za društvene promjene”.
