Amra* se sa saznanjem da joj je sin jedinac homoseksualac susrela prije četiri godine. Napominje da je to bio jedan „sasvim običan dan“ i nije očekivala da će Armin* tog dana kazati svojoj majci sve što mu je ležalo na duši.
„Dijete mi je gej“, osvijestila je sebi Amra* jednog augustovskog prijepodneva 2018. godine nakon mirne rasprave sa sinom. U tom trenutku njenim su tijelom „prostrujali razni impulsi“, kako kaže. Ne negira ni da su joj se, narodski rečeno, „odsjekle noge“ – od straha, nemoći, nerazumijevanja.
Posmatrajući globalni prostor, statističke brojke pokazuju da na cijelom svijetu postoji tri i četiri posto drugačijih – homoseksualaca i biseksualaca. Šta uraditi nakon što saznate da su vaš sin ili kćerka u sretnoj vezi sa osobom koju su dotad nazivali „najboljim drugom“/“najboljom drugaricom“?
Kako „razbiti“ lanac predrasuda prema najrođenijim?
Članica Organizacionog odbora “Bh. povorke ponosa”, Lejla Huremović, kaže da život jedne LGBTQ+ osobe ne oslikava cijelu zajednicu, ali da je mnogo primjera u kojima se one osobe koje su outovane – bilo samo određenom broju ljudi ili svima, suočavaju sa diskriminacijom, predrasudama, odbacivanjem, neprihvatanjem, pa i nasiljem.
Rješenje za LGBTQ+ osobe – porodično nasilje ili maksimalna podrška roditelja?
“Kada govorimo o mlađim osobama koje žive sa roditeljima, često su izloženi različitim ucjenama, maltretiranjem, izostankom podrške i nasilju. Roditelji misle da posjeduju djecu, da čak i zakonski ne smiju da vrše bilo kakvo uslovljavanje i nasilje nad njima. Porodično nasilje je ozbiljan problem i moramo se početi baviti njime. S druge strane, naravno da postoje i pozitivne priče. Postoji sada čak i grupa roditelja koja otvoreno pruža podršku svojoj LGBTQ+ djeci, ali i svim ostalim LGBT+Q osobama, a čiji je cilj upravo borba protiv nasilja”, kaže Huremović.
Među onima koji otvoreno pružaju podršku svom djetetu, koje je homoseksualac, i naša je sagovornica Amra*. Ona je saznala da joj je sin jedinac homoseksualac prije četiri godine jednog “sasvim običnog dana”. Armin* je tada svojoj majci kazao sve što mu je od djetinjstva ležalo na duši.
„To nikad nije jednostavno spoznati – da ti dijete voli isti spol. Prvih dana nakon saznanja nisam mogla ustati iz kreveta. Danas moje dijete misli da sam ga tad, kad sam legla u krevet, prestala voljeti, a milion sam mu puta rekla da je to bio trenutak vrhunca moje ljubavi prema njemu jer sam se, po prvi put u životu, toliko uplašila za njegovu sigurnost“, kaže Amra* za FACE.
LGBTQ+ osobe imaju individualna mišljenja po pitanju sigurnosti. Kako kaže Dina Bajrektarević iz “Tuzlanskog otvorenog centra”, neke LGBTQ+ osobe imaju sistem podrške; podržane su od strane svojih najbližih i osjećaju se sigurno, dok druge LGBTQ+ osobe nemaju sistem podrške, nisu prihvaćene od najbližih i ne osjećaju se sigurno.
“LGBTQ+ osoba se može osjećati nesigurno u porodičnom okruženju jer nije saopćila svoju seksualnu orijentaciju i/ili rodni identitet porodici, a zatim se osjećati skroz sigurno u poslovnom okruženju na kojem je outovana i u kojem je naišla na razumijevanje i podršku od strane kolega i/ili kolegica”, kaže Dina.
Homoseksualnost se ne bira – ona bude
Prošlo je više od trideset godina otkako je Svjetska zdravstvena organizacija homoseksualizam izbacila sa liste psiholoških poremećaja te ga počela klasificirati kao seksualnu orijentaciju koja se ne može medicinski tretirati.
Unatoč ovoj preraspodjeli SZO, još uvijek u svijetu postoje određeni “rituali” kojima je cilj “preobraćenje gej osoba”. Osim što je takva praksa – duhovna ili fizička – vrlo štetna, ona je neetička i jednostavno diskriminirajuća.
“Homoseksualnost nije mentalno oboljenje” – stav je koji se vrlo teško prihvata u rigidnom bosanskohercegovačkom društvu. Normativni obrasci koji vladaju uvijek utječu dvostrano – i na roditelje i na LGBTQ+ osobe. Prihvatanje nečije seksualne orijentacije koja je različita od većinske – spor je proces. Roditelji LGBTQ+ osoba potcrtavaju i da je taj proces prihvatanja mentalno vrlo težak.
„Bila sam ljuta na njega, priznajem, jer nije bio kao ‘drugi muškarci’. Preispitivala sam svoje odgojne metode i tad sam spoznavala gdje sam griješila u nekim drugim stvarima koje se tiču njega, ali za to što je gej nisam mogla pronaći razlog u svom načinu roditeljstva. Ali sve vrijeme sam ga voljela – ta majčinska ljubav nikad ne prestaje“, kaže ona.
“Moje dijete je meni dovoljno vjerovalo da mi kaže”
“Homoseksualnost neće nestati ako mi zatvaramo oči”, stava je Emina*, sagovornica FACE-a, koja je majka transeksualke. Kaže da je volja njene kćerke da sa njom podijeli istinu o seksualnoj orijentaciji dokaz da je njihov odnos prilično otvoren i zdrav. Opisala je trenutak kad je spoznala da je njeno dijete drugačije.
“Sve što je nepoznato – uplaši nas jer je neznanje veliki bauk. Bila sam zatečena jer nisam poznavala bit gej populacije!”, kaže.
“Kad se moja kćerka outovala, meni je to bilo pomalo šokantno. Možda je to prejaka riječ… U moj je život došlo nešto novo i trebalo mi je vremena da sama sa sobom raščistim šta je to: kako postupiti, šta uraditi…”, iskrena je Eldina*.
Naša sagovornica ističe da je u ovom procesu spoznaje i prihvatanja najbitnije biti strpljiv, potcrtavši da ništa ne dolazi preko noći. Naglašava da je važno da roditelj bude širokouman, da situaciju posmatra zdravorazumski…
“Nas dvije smo se edukovale skupa; savjetovale smo jedna drugu u tom procesu. Ništa ne ide preko noći; nije se sve riješilo za 24 sata. Trebalo je vremena – i meni i njoj. Nisam osuđivala svoje dijete. Jedino što je postojalo bilo je moje nepoznavanje gej kulture”, kaže Emina*.
Ona ističe da su se njihovi životi promijenili nakon transparentnog razgovora, ali da još uvijek ne razumije količinu predrasuda koje dolaze sa svih strana bh. društva. Takva retorika, smatra, duboko je diskriminirajuća, neljudska i povređujuća.
“Sad usvajam nova znanja; smatram da sam sada bogatija. Družim se sa ljudima iz te zajednice i ponosna sam jer su to divne osobe! Ne razumijem predrasude koje imaju prema njima… Smatram da je ovo što je moje dijete podijelilo sa mnom odraz povjerenja”, kazala je.
“To je moje dijete”
Posmatrajući situaciju na lokalnom nivou, još uvijek su živa društvena neprihvatanja nekog ko je drugačiji, pa su zato i roditelji i LGBTQ+ osobe na dodatnom oprezu. Emina* potječe iz male sredine i kaže da se zbog te činjenice nije nimalo lako nositi sa osudama i tuđim negativnim mišljenjima.
“Straha uvijek ima, doze opreznosti, da ne bismo bili povrijeđeni. Najteže se nositi sa društvenim neprihvatanjem”, kaže. “Svi smo mi od Boga dati. Niko nema pravo da osuđuje nekoga zato što je drugačiji! Dolazim iz jedne male sredine gdje se sve zna i nije se lako nositi sa osudama i tuđim mišljenjima, ali me to nije mnogo nerviralo; to je moje dijete! Ko hoće da prihvati – nek prihvati! Ko neće – ne mora!”, zaključuje.
“Bh. institucije i zakoni ne štite LGBTQ+ osobe”
Prihvaćenost i nesigurnost, kako ističu naše sagovornice, individualni su osjećaji za svaku LGBTQ+ osobu. Ipak, zajedničko je da se ove osobe ne osjećaju zaštićeno od strane institucija i ostalih zakonskih regulativa koje bi se trebale, kako kaže Dina Bajrektarević, “nediskriminatorno provoditi”.
“Uočeno je da mnoge LGBTQ+ osobe nemaju povjerenje u pravosudni ili institucionalni sistem zaštite osnovnih ljudskih prava, a što se nadovezuje na problem neregulisanja stanja ljudskih prava LGBTQ+ osoba u našem društvu”, kaže Dina.
Ono što bi bilo od pomoći za sve LGBTQ+ osobe je usklađivanje svih bh. zakona sa EU standardima. Uz takvo usklađivanje, bila bi zagarantovana poštivanja prava svih osoba u BiH bez ikakvih diskriminatornih, nasilnih i osuđivačkih osnova.
Autorica teksta: Delina Voloder
