Bio je borac, mirotvorac, novinar, političar, humanista i pisac. Zalagao se za uspostavu države Izrael ali i njen suživot sa arapskim susjedima. U Knessetu je bio usamljeni glas opozicije, a prešao je borbene linije da bi bio prvi izraelski političar koji je razgovarao sa Yasserom Arafatom. Njegovo ime je Uri Avnery, i on je heroj ljudskih prava.
Rođen je 1923. godine kao Helmut Ostermann u imućnoj jevrejskoj porodici u Beckumu na sjeverozapadu Njemačke, koja već deset godina kasnije pred narastajućim nacizmom napušta Njemačku i nastanjuje se u tadašnjoj Palestini pod britanskom upravom. Sva njegova rodbina koja je ostala u Njemačkoj će biti zbrisana u holokaustu.
Kao tinejdžer se priključuje cionističkoj paramilitarnoj grupi Irgun koja je vršila napade na Arape i Jevreje koji su bili protiv cionističkih ciljeva, ali je bio premlad da direktno učestvuje u napadima a i sam njegov svjetonazor ga je u tome sprečavao budući da je bio protivnik terora. U to vrijeme, dok je bjesnio Drugi svjetski rat, posvećuje se izučavanju vojnih strategija i taktika i napušta Irgun razočaran njihovim pristupom borbi.
Godinama poslije, reći će kako je tada pročitao nekoliko stotina knjiga o ratovanju, uključujući djela Sun-Tzua, Clausewitza i drugih, te kako nije mogao podržati djelovanje Irguna koje je uključivalo odgovor nasiljem na nasilje. U to vrijeme mijenja ime u Uri Avnery, budući da ime Avnery u hebrejskom odgovara imenu Werner, kako se zvao njegov jedini brat koji je poginuo 1941. kao vojnik britanske vojske. Po uspostavljanju države Izrael 1948. godine, Uri Avnery se odriče cionizma, jer je smatrao da je cilj cionizma ostvaren, ali se deklarisao kao nacionalista jer je smatrao prirodnim da čovjek ima želju pripadnosti kolektivitetu.
Tokom arapsko-izraelskog rata se borio u komandosima i bio je dvaput ranjen, a svoja iskustva sa fronta je objavljivao u poznatom izraelskom listu Haaretz iako je vojnicima bilo strogo zabranjeno da se oglašavaju u novinama. Nakon toga počinje njegovo otvoreno djelovanje protiv izraelskog establišmenta zbog kojeg će ga kroz život pratiti imidž crne ovce.
Godine 1950. sa par prijatelja kupuje propali magazin HaOlam HaZeh (Ovaj svijet) i pod sloganom „Bez straha, bez pristranosti“ pretvara ga u tabloid usmjeren protiv establišmenta čiji je utjecaj bio toliki da ga je premijer David Ben-Gurion odbijao nazvati imenom i spominjao ga je samo kao „onaj magazin“. Polovina svakog izdanja bila je posvećena istraživačkom novinarstvu o korupciji i drugim skandalima vlasti, dok je druga polovina obilovala tabloidnim sadržajem, tračevima i golotinjom.
Redakcija i štamparija ovog magazina su bile mete tri bombaška napada, Avnery je hapšen pod optužbama za pobunu, preživio je dva pokušaja ubistva a 1953. je doživio napad u kojem su mu polomljene obje ruke i svi prsti. Napadi i pritisci nisu jenjavali ni deceniju poslije toga, a sve je kulminiralo kada je 1965. izraelski parlament Knesset usvojio zakon o kleveti kojeg je Avnery shvatio kao mjeru direktno uperenu protiv njegovih novina i priča o aferama koje su objavljivali.
Iz revolta, te iste godine osniva političku stranku koja je u nazivu imala i ime njegovih novina, te ulazi u Knesset. U parlamentarnim klupama provodi ukupno 13 godina između 1965. i 1981., i ova iskustva će kasnije opisati u knjizi „1 protiv 119: Uri Avnery u Knessetu“, čije samo ime govori o prirodi njegovog parlamentarnog djelovanja.
Kao član Knesseta se zalagao za uspostavljanje što boljih odnosa sa Arapima i bio je među osnivačima Izraelskog vijeća za izraelsko-palestinski mir, zbog čega je 1975. ponovo bio metom napada prilikom kojeg je zadobio nekoliko ubodnih rana. Trećeg jula 1982., tokom opsade Bejruta, prešao je preko borbenih linija da bi se lično sastao sa palestinskim vođom Yasserom Arafatom, kao prvi izraelski političar koji je to učinio. Zanimljivo je da ga je na sastanak pratila grupa izraelskih obavještajaca koja je imala zadatak da ubije Arafata čak i ako to znači da pritom ubiju i Avneryja. Operacija je propala jer su vojnici palestinskog PLO-a koji su Avneryja sprovodili do Arafatovog skrovišta uspjeli zavarati trag u bejrutskim uličicama.
Zbog svojih stavova i otvorenosti prema razgovoru sa Palestincima i njihovim liderom nije samo trpio kritike izraelske javnosti i političkog establišmenta, nego ga se čak odrekla i rođena majka koja ga je u testamentu razbaštinila riječima: „Ne ostavljam ni novčića svome sinu Uriju koji je, umjesto da se brine o meni, otišao da se vidi sa onim ubicom Yasserom Arafatom.“ Ali, Avnery je bio nepokolebljiv u svojim stavovima o izraelsko-palestinskim odnosima, tako da je od cioniste i nacionaliste u mladosti na kraju završio u lijevom liberalizmu. Osnovao je 1993. godine mirovni pokret Gush Shalom i zalagao se za prestanak izraelskog zauzimanja palestinskih naselja. Govorio je kako je svako novo izraelsko naselje novo minsko polje na putu ka miru.
Kritikovao je i bezosjećajnost izraelskih vlasti prema patnjama Palestinaca i naglašavao kako iskustvo holokausta ne opravdava njihovo postupanje. „Bilo bi lijepo vjerovati kako ljudi koji su preživjeli patnje očišćeni kroz te patnje. Ali desilo se suprotno, to ih je učinilo gorim. U patnji ima nešto što stvara neku vrstu egoizma… …Bolesni ljudi samo pričaju o svojoj bolesti, ni o čem drugom. A kada se vašem narodu dese takve monstruozne stvari imate osjećaj da se sa tim ništa ne može porediti. Dobijete moralnu punomoć da radite šta god hoćete jer se ništa ne može porediti sa onim što se desilo nama. To je moralni imunitet koji se u Izraelu jasno osjeti“, rekao je Avnery u intervjuu još jednom kritičaru izraelskog režima, Robertu Fisku.
Za svoje životno djelo Uri Avnery i njegova supruga Rachel Avnery dobili su 2001. godine nagradu Right Livelihood koja se smatra „alternativnom Nobelovom nagradom“. U obrazloženju je stajalo kako se nagrada dodjeljuje zbog „nepokolebljivog uvjerenja, usred nasilja, kako se mir može postći samo kroz pravdu i pomirenje.“
Umro je u Tel Avivu 2018. godine malo prije svog devedeset petog rođendana, ali je i u kasnoj starosti bio aktivan kritičar izraelskog režima i zagovornik dijaloga sa Palestincima do te mjere da je 2007. dao štampati naljepnice na kojima je pisalo „Pričajte sa Hamasom.“ Svu svoju ušteđevinu i imovinu je testamentom zavjetovao izraelskom narodu u svrhu finansiranja mirovnih projekata, tako da njegovo naslijeđe nastavi živjeti i nakon njega.
