Tbilisi. Sjedim na još jednom NGO treningu. Misao mi prekida zvono telefona. S druge strane slušalice, prodoran glas: “ej možeš napisati tekst o godišnjici smrti Gorana…znati ćeš ti to…onako, srčano…znaš, prošlo je već dvije godine kako nije s nama..”.
Dvije…Odzvanja. Dvije godine, zar ima toliko kako nisi tu? Puno druže, na puno si ti nas ostavio da se borimo da nas ove trule politike ne uguše u svom smradu. Do mene žena iz Ukrajine, dvije tačnije. Jedna od njih je balerina, druga aktivistkinja. Razgovaramo. Jedna od njih više govori. Pokušava da dočara situaciju kako je kod kuće i kaže “nije sve tako crno”. U glavi mi prolaze slike rata ‘90 godina i nas s više od dvadeset godina poslije, zarobljene u istoj čahuri. Na stolu knjiga Zlatiborke Popov M. i Adrijane Zahrijević, s naslovnicom: Žene u izgradnji mira…koji mi je Jadranka sačuvala “da ne zaboravim kako sam počela.”
A kako sam počela? S Goranom Bubalom. Jednog vrelog ljeta ,davne 2012.-e godine, nedaleko od Mostara, u mjestu Potoci. Tamo si nas okupio razne, s svih strana da naučimo šta je “mirovni pokret i mirovni aktivizam”. Pokazao si nam šta je prijateljstvo bez granica, dok smo zajedno pili kafu s logorašima kao da nikada ništa se nije desilo. A desilo se. Dešava se i evo sada u Ukrajini. Dešavati će se i dalje, ako ne ojačamo sebe i mirovne vrijednosti. Zato si Gorane- Gogi, to njegovao. Sad kada su dvije teške godine prohujale, tek sada spoznajem važnost kada si mi u tim istim Potocima rekao “osnovati ću Mrežu, Mrežu za izgradnju mira, da povežem sve mirovnjake/kinje i organizacije u jedno.” Danas Mreža za izgradnju mira okuplja preko 223 organizacije i škole, uključujući i pojedince/ke koji/e aktivno rade na izgradnji mira.
Borimo se da ide dalje i da svi mi koji smo ti bili bliski, ostanemo ljudi i da pravimo promjene svaki dan, iako nas smrad te iste truleži nagriza malo po malo.
Pisala sam o Centru za izgradnju mira iz Sanskog Mosta, o Vahidinu i Mevludinu koji i danas održavaju mirovne programske aktivnosti. Još uvijek nas ima Gogi, nas, koje si nanizao u Mrežu za izgradnju mira. Znao si ti Gorane ko može da bude dio niza. Istinski čovjek, mirovnjak/kinja, aktivist/kinja, borac/kinja za pravdu. Rečenica Ukrajinke me vraća za sto, “ne smijemo ih pustiti da ovo rade, nastaviti će, prema Moldaviji…”, ne smijemo, šapućem i stisnem usne. Nedostaje jedno tvoje “bravo”.
A onda sam joj pričala o tebi, željela sam ih dodatno ohrabriti, dodati to tvoje “bravo” na cijelu “šugavu” situaciju. Pričala sam o Gogiju koji je uvijek spajao ljude s raznih planeta, bez granica, brzinom tvoje priče koju si teško mogao stići da razumiješ. Samo oni koji su te poznavali, mogli su razumjeti i zamoliti da usporiš. A usporio nisi nikad. Ni onda kada si sjedio kraj bolničkog kreveta, tada, slao si još više mailova i bio u za nas.
Ispričala sam kako si dovodio svoju kćerku na sve proteste, akcije, obilježavanja, konferencije učeći je važnosti aktivizma i borbe protiv opresivnih politika. Srela sam je Gogi, ide još uvijek na aktivnosti nevladinih organizacija. Bila sam ponosna, vjerujem da si ti još ponosniji. Spomenula sam usput, nešto malo od onog što si napravio i ostavio, bojala sam se da ne pretjeram. Skromnost je vrlina zbog kojeg si uvijek birao vodu umjesto soka. I imamo akcije Gogi. Udruženje “Alternativa” iz Kaknja i Mreža za izgradnju mira organizuju event u znak Sjećanja na tebe, našeg Gorana. Doći će mirovnjaci/kinje i aktivisti/kinje i zajedno saditi lipu. Malo se družiti, prisjetiti će se kako si nas okupljao, pronalazeći sredstva da se spojimo iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Druže, dvije su prošle. Gazimo treću. Ja ti i dalje sam tu. Ne mogu se zamisliti da mi život obilježi posao od 08-16h i da nemam misiju. Znaš ti kako je kada imaš viziju i žar za promjenama. Zajedno smo to “čitali” jedno drugom iz očiju tokom protesta.
Spajam i dalje, gdje mislim da ima smisla spojiti. Tvoja škola druže, ne može da nestane s godinama. Svi mi koji smo bili tvoji učenici/e nastaviti ćemo da “kotrljamo” taj mirovno-aktivistički model. A ti druže, posmatraš nas negdje iza kulisa, garant se smiješ na neke naše šaljive razgovore iz NVO krugova. Zato neki od nas još uvijek su u tim krugovima, zato neki od nas ostaju aktivisti/kinje, zato neki od nas će posaditi lipu, a neki u Tbilisi vježbati koncepte pisanja projekata. Sve je to Gogi, aktivizam, solidarnost, mreža i na koncu mir kojem si uvijek ti težio. Druže, podsjeti nas “ako/kada se zaboravimo” jer u ovom konzumersko – kapitalističkom vrtlogu sve je moguće. I hvala ti druže naš, jer bez tebe pola moje duše ne bi iskusilo šta je to za šta vrijedi ustati ujutro i reći sebi “bravo”.
Autorica: Mr.iur. Džekman Vildana
Tekst preuzet sa: https://www.mreza-mira.net/izdvojenozaslajder/goranovo-bravo/
