PIŠE: Sara Selak
Dijabetes je hronično oboljenje koje karakteriše visok nivo šećera u krvi. Postoje dva glavna tipa: dijabetes tipa 1 i dijabetes tipa 2. Dijabetes tipa 1 obično se javlja u mladalačkom dobu i rezultat je nedostatka insulina, hormona koji reguliše nivo šećera u krvi. S druge strane, dijabetes tipa 2 učestaliji je kod odraslih i povezan je sa smanjenom efikasnošću insulina ili njegovom nedovoljnom proizvodnjom.
Život sa dijabetesom i podizanje svijesti o dijabetesu je 1991. godine dobilo i svoj svjetski dan od strane Međunarodne dijabetičke federacije i Svjetske zdravstvene organizacije. Svakog 14. novembra u preko 160 zemalja svijeta uz brojne aktivnosti trudimo se skrenuti pažnju na specifičnost života kakav žive osobe sa dijabetesom, pružiti ruku razumijevanja svima koji se tek suočavaju s tim, kao i naglasiti važnost borbe za bolje i kvalitetnije uslove liječenja i življenja sa dijabetesom.
Moja borba s dijabetesom traje već 21 godinu. Kada sam imala svega tri godine, dijabetes je neočekivano postao dio mog svakodnevnog iskustva. Sve je započelo odlaskom kod liječnika zbog stalne žeđi i učestalog mokrenja, a zatim je uslijedilo mjerenje nivoa šećera u krvi koji je u tom trenutku bio 54 mmol/L, što je rezultiralo momentalnim ostanakom u bolnici. Dijagnosticiran mi je Tip 1.
Bilo je to otkriće koje je iz temelja promijenilo ne samo moj život, već i način na koji sam ga doživljavala. Od trenutka dijagnoze, život mi je postao niz brojki – mjerenje šećera, unos insulina, brojanje ugljikohidrata. Podrška koju sam dobila od svoje porodice, a naročito roditelja bila je neizmjerna. U početku, sve je bilo jedan ogromni izazov za njih jer sam ja bila suviše mala da bih razumjela išta o dijabetesu i sama se brinula o svemu. Još dok su me učili brojanju i slovima, učili su me i brojanju ugljenih hidrata i pravilnom doziranju insulina.
Sjećam se dana kada sam prvi put sama sebi izmjerila šećer i dala insulin u nogu, bio je to izazovan životni iskorak i ulaznica u „svijet odraslih“. Priznajem nije bilo lako, umjesto da se prepustim osjećaju nemoći, odlučila sam preuzeti kontrolu nad svojim zdravljem. S vremenom sam postala prava mala ekspertkinja za svoje tijelo i njegove signale.
Tu negdje sa strane imam zapisano: ,,Padni sedam puta, a osmi put ostani“, kao svakodnevni podsjetnik na sve što me čeka u životu. Prolazile su godine, tehnologija se razvijala, a sa njom i načini liječenja dijabetesa. Od prastarih uređaja za mjerenje šećera, prešla sam na moderne monitore i uređaje za praćenje, koji mi olakšavaju svakodnevnu rutinu.
Ipak, neki izazovi su ostali, ali sam odlučila da ne dozvolim dijabetesu da bude prepreka mojoj sreći i ostvarenju ciljeva. Diplomirala sam žurnalistiku, za nekolika sedmica branim i svoju master tezu iz sfere Politologije, a aktivno se bavim raznim sportskim aktivnostima i uživam u izlascima i druženju. Moja borba s dijabetesom postala je dio identiteta koji nosim s ponosom. Naučila sam da se ne definišem bolešću, već snagom koju crpim iz nje.
Svaki dan je drugačiji od prethodnog, ima trenutaka i umora, frustracije i straha, tad se uzdam u podršku svoje porodice, prijatelja i zajednice ljudi koji dijele slično iskustvo. Moj svakodnevni život možda jeste drugačiji od drugih, ali sam naučila da je drugačije i posebno. Dijabetes nije ograničenje, već izazov koji me podstiče na samopoboljšanje i život pun vrijednosti, koristim ga kao motivaciju da živim život punim plućima.
Kroz redovno vježbanje, pažljivu ishranu i emocionalnu stabilnost, pronašla sam ravnotežu koja mi omogućava ispunjen život. Danas, sa 24 godine, osjećam se kao pobjednica. Svaka injekcija, svaki obrok i svaki osmijeh koji pružim svijetu je podsjećanje na moju snagu i istrajnost. Život s dijabetesom je moj put, a ja koračam hrabro, s osmijehom na licu.
