Piše: Adisa Omerbegović Arapović
Bosna i Hercegovina još nije formalno završila na sivoj list, ali sama činjenica da je MONEYVAL odbio prihvatiti zakašnjeli nalet zakonodavne aktivnosti govori više od bilo koje diplomatske formulacije. U petak nije propao samo još jedan pokušaj da se “nešto usvoji”. Propao je model upravljanja državom koji se godinama oslanja na istu logiku: uraditi minimum, čekati posljednji trenutak i vjerovati da će međunarodne institucije još jednom progledati kroz prste.
Ovoga puta možda neće.
Za prosječnog građanina akronimi poput FATF-a i MONEYVAL-a zvuče kao birokratski jezik nebitan za svakodnevni život. Ali posljedice njihovih odluka osjećaju se veoma konkretno – kroz banke, investicije, cijene kredita, međunarodne transfere novca i reputaciju države.
FATF, odnosno Financial Action Task Force (Radna grupa za finansijske akcije) je međunarodno tijelo koje postavlja pravila za borbu protiv pranja novca, finansiranja terorizma i skrivanja ilegalnog kapitala. Njegove preporuke danas predstavljaju globalni standard finansijske sigurnosti.
MONEYVAL je tijelo Vijeća Evrope koje procjenjuje kako države provode te standarde. Kada MONEYVAL procijeni da zemlja ozbiljno kasni ili ne pokazuje sposobnost da otkloni slabosti – slučaj završava pred FATF-om.
Tu počinje ozbiljan problem.
Takozvana “siva lista” nije formalna crna oznaka neuspješne države, ali jeste upozorenje međunarodnom finansijskom sistemu da sa tom zemljom treba poslovati uz povećani oprez. To znači dodatne provjere, sporije transakcije, skuplje međunarodno poslovanje i veći reputacijski rizik. A to onda znači da je sve sporije i skuplje.
Lista država koje su danas pod pojačanim nadzorom FATF-a nije društvo u kojem bi ijedna evropska ekonomija željela završiti. Na njoj se nalaze zemlje poput Haitija, Jemena, Sirije, Venecuele, Južnog Sudana i Libana. Tu su i pojedine evropske zemlje poput Bugarske i Monaka, ali dominantna poruka liste nije geografska, nego institucionalna – države na toj listi imaju ozbiljan problem sa nadzorom nad tokovima novca i povjerenjem u sistem. A povjerenje je valuta modernih ekonomija.
Bosna i Hercegovina godinama pokušava uvjeriti međunarodne partnere da je spremna za dublju integraciju u evropski finansijski prostor uključujući pristup SEPA sistemu platnog prometa i veću finansijsku povezanost s EU. Istovremeno, ista ta država mjesecima nije uspijevala usvojiti ključne zakone o stvarnim vlasnicima kompanija, oduzimanju nezakonito stečene imovine i finansijskom nadzoru. To nije tehnički propust. To je signal o dubokim vezama prljavog novca i visoke politike.
Jer moderna ekonomija ne funkcioniše samo na osnovu deviznih rezervi ili poreskih stopa. Funkcioniše na osnovu procjene rizika. Kada međunarodne banke, investitori ili regulatori vide da država ne može na vrijeme ispuniti ni minimalne standarde finansijske transparentnosti, oni ne čekaju politička objašnjenja. Jednostavno povećavaju cijenu poslovanja s tom državom, a cijenu plaća ta država, njena ekonomija i njeni građani.
Iskustva drugih zemalja pokazuju da posljedice sive liste nisu apstraktne. Analize MMF-a pokazale su da zemlje pod pojačanim nadzorom bilježe pad priliva stranog kapitala, skuplje finansiranje i otežan pristup međunarodnim tokovima novca. Male i otvorene ekonomije posebno su ranjive jer egzistencijalno zavise od povjerenja stranih partnera.
A naša ekonomija je upravo takva.
Problem je što se ovdje i dalje vjeruje da će međunarodne institucije umanjti kriterije prije nego domaća politika uveća odgovornost. Godinama je strategija bila ista: ignorisati upozorenja, proizvoditi institucionalne blokade, a zatim u posljednjim sedmicama ili čak danima pokušati lažirati reformu pod pritiskom ambasada i međunarodnih organizacija.
Taj model možda je nekada prolazio. Danas više ne prolazi ni u Briselu ni u Strasbourgu, a očito ni u MONEYVAL-u.
Zato je moguće da je odluka od petka mnogo više od jednog neugodnog diplomatskog događaja. Ona može predstavljati početak novog odnosa međunarodnih finansijskih institucija prema Bosni i Hercegovini, odnosa u kojem se zemlja više neće posmatrati kao “komplikovan politički slučaj” nego kao rastući regulatorni i finansijski rizik kojeg treba obuzdavati.
A kada se država jednom počne opisivati tim rječnikom posljedice se šire mnogo dalje od bankarskog sektora.
Investitori postaju oprezniji. Banke pooštravaju procedure. Međunarodne transakcije postaju sporije i skuplje. Reputacija zemlje slabi. Dugoročno čak i domaće kompanije koje posluju uredno počinju plaćati cijenu sistema koji ne ulijeva povjerenje.
U zemlji s valutnim odborom reputacija je ključna varijabla. Ona je dio monetarne arhitekture. BiH nema luksuz da gubitak povjerenja amortizuje kursom ili monetarnom ekspanzijom, nezavisno od bankarskog sistema i strane valute koja dolazi u našu zemlju putem doznaka, investicija i zaduženja. Ako kapital postane oprezniji, banke sporije, a transakcije skuplje, teret pada na realnu ekonomiju, na kompanije, izvoznike, javne budžete i na kraju na sve građane. Drugim riječima, siva lista ne ruši valutni odbor sama po sebi, ali ga čini skupljim za održavanje jer slabi tokove koji hrane deviznu stabilnost.
Najveća ironija je u tome što Bosna i Hercegovina formalno usvaja evropske zakone dok istovremeno proizvodi sve više signala institucionalne nestabilnosti. Zemlja koja želi biti dio evropskog ekonomskog prostora ne može sebi dopustiti da je međunarodne finansijske institucije tretiraju kao banana-državu visokog rizika.
Zato pitanje više nije samo hoće li BiH završiti na sivoj listi. Pitanje je da li je međunarodno strpljenje prema BiH počelo nestajati brže nego što domaća politika hoće da razumije. A cijena je stabilnost valute, finansijskog sistema i ekonomije u cijelosti.
(Autoroica je redovna profesorica ekonomije i finansija, a tekst je, u dogovoru s njom, preuzet s facebook profila.)
