ponedjeljak, 10. mart 2025.
Sada je već izvjesno da je tačka nakon koje nema povratka već toliko iza Milorada Dodika da je on više ne može vidjeti ni u retrovizoru. Nakon što mu u prvom pokušaju nije uručen poziv za saslušanje, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je izdalo novi. Međutim, Dodik nije baš raspoložen za saradnju i prijem ove poštanske pošiljke, zbog čega navodno ni ne spava na svojoj kućnoj adresi. Strah je realan, smiješi se kraj jednog režima, a famozno falširanje njegovog vođe „Ne može nam niko ništa“ bi trenutno možda prikladnije bilo zamijeniti stihovima „Šta ću kući tako rano, šta me čeka tamo“.
utorak, 11. mart 2025.
Čini se kako se Europa počinje ubrzano ubrzavati i da veliki dio šansi za oporavak posrćuće ekonomije – naročito autoindustrije – leži u investicijama u proizvodnju oružja. Vidjećemo šta će o ovom pristupu za koju deceniju reći ekonomija a šta historija, ali kako stvari stoje izgleda da će neke tvornice Volkswagena biti prenamijenjene u svrhu proizvodnje tenkova. Nadati se samo da je VW izvukao neke pouke iz iskustva sa prodajom svojih automobila, u suprotnom će u ratove sa Rusima slati tenkove ružnog dizajna i zastarjele tehnologije, u kojima je za cijev potrebna doplata i kojima se usred ofanzive pali check engine lampica.
srijeda, 12. mart 2025.
U jeku rasprave u Narodnoj skupštini RS, premijer ovog entiteta Radovan Višković je sa sebe otresao optužbe za kriminal i korupciju riječima: „Ja ovdje više neću da slušam laži na svoj račun i to od ljudi koji su u pet puta većem kriminalu nego što sam sam!“ Ovo iskreno priznanje će sigurno ući u antologiju političkih mudrosti Balkana, ali Višković nam je ostao dužan objasniti u kakvim razmjerama kriminala ljudi trebaju biti da bi ih on slušao – da li to trebaju biti neki sitni kriminalci ili, vjerovatnije, kriminalne barabe zahvaljujući kojima i jeste u onolikom kriminalu u kojem je sam.
četvrtak, 13. mart 2025.
Sjednicu NSRS obilježile su svađe, uvrede, govor mržnje, psovke i takve vulgarnosti kakve vjerovatno ne možete čuti ni u jednom parlamentu koji imalo drži do svog dostojanstva. Čak i ako neko može biti toliko naivan da pomisli da ovakvi skupovi stvarno mogu proizvesti neki ustav i neku samostalnost, pet minuta prijenosa uživo mu je dovoljno da vidi da ništa što ona ekipa može roditi ne može preživjeti. Zastupnica Mirjana Oraščanin (SDS) je povukla zanimljivu paralelu sa skupštinom RS iz 1992. i bila je u pravu – u poređenju sa Dodikovim đilkošima, paljanska skupština Radovana Karadžića izgledala je kao prava akademija nauka.
petak, 14. mart 2025.
U Beogradu se na protestu protiv Aleksandra Vučića okupilo milion ljudi. Na snimkama dominira neka vedra, nasmijana Srbija kakvu i ne poznajemo, potpuno drugačija od namrgođenih nedavača i nedopuštača kakvi su nam decenijama sinonim za skupove kod istočnih komšija. Čovjek ne može da se ne zapita – kako je moguće da postoji režim koji tu nasmijanu i energičnu Srbiju vlastitom narodu predstavlja kao neprijatelje? Stvarno, kako je moguće gledati kolonu vlastite djece i njih doživljavati kao neke strane plaćenike neprijatelje, i da u isto vrijeme vjeruješ da je najbolje što tvoj narod ima šaka ološa koju čine sudenti, ćaci i milicajci?
