Kada biste u nekom kvizu u igri asocijacija dobili pojam „violina“, vjerovatno bi među zadnjim odgovorima koje biste ponudili bila riječ „Zvornik“. Ali, između ova dva pojma postoji itekako snažna poveznica, a to je Nikola Vasić – Stradivarius sa Drine, po mnogim stručnjacima najbolji svjetski konstruktor violina u 20. stoljeću na svijetu.
Mischa Elman, jedan od najvećih violinista prošlog stoljeća ide i korak dalje, pa je govorio kako žica G Vasićevih violina ima čak i bolji zvuk od Stradivariusovih. S obzirom na to da je Elman svojevremeno bio najveće svjetsko violinističko čudo od djeteta koje je na preporuku Pabla de Sarasatea i Leopolda Auera na konzervatorij u Petrogradu primljeno sa jedanaest godina, da su njegove izvedbe snimane u periodu od šezdeset godina i da je tokom jedne koncertne sezone znao nastupati i po 107 puta, vjerovatno je da je ovaj umjetnik dobro znao šta govori o Vasićevim violinama.
Uz Elmana, Vasićeve instrumente je cijenio i Jascha Heifetz, violinista kojeg su novinari tog vremena opisivali kao „najvećeg violinskog virtuoza poslije Paganinija“. Heifetz je imao kolekciju violina starih preko dvije stotine godina, između ostalih i nekoliko Stradivariusovih, ali je znao svirati i na onima koje je Vasić izrađivao u svojoj radionici u Baltimoreu.
A put do Baltimorea je za zvorničkog majstora bio dosta komplikovan. Nakon što je djetinjstvo proveo u Zvorniku kao sin lokalnog krojača, sasvim slučajno odlazi u Novi Sad na zanat kod graditelja muzičkih instrumenata Adama Danzingera. Iako nije imao veze sa muzikom i instrumentima, Vasić odlazi u Novi Sad, budući da je ovaj zanat bio dostupan preko novosadskog društva „Privrednik“ koje je pomagalo školovanje siromašne talentirane djece.
Nakon školovanja neko vrijeme radi u radionici Dragoslava Dimitrijevića u Beogradu, a potom odlazi na usavršavanje u Markneukirchen, gradić kojeg su zbog tamošnjih vještih majstora u izradi violina nazivali „njemačkom Cremonom“. Po usavršavanju Vasić dolazi u Prag kod Karla Dvořáka, jednog od najboljih tadašnjih proizvođača violina i Dimitrijevićevog učitelja.
Tokom Prvog svjetskog rata zvornički majstor odluči prebjeći u Rusiju, gdje neko vrijeme radi u gradu Saratovu, a potom nekoliko godina putuje po Kini i Japanu, da bi se na kraju nekako prebacio u Sjedinjene Američke Države. Sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća se trajno nastanjuje u Baltimoreu, gdje otvara radionicu i prodavnicu muzičkih instrumenata.
Veliki broj tadašnjih najtalentiranijih američkih violinista bili su porijeklom iz Rusije ili središnje Europe koji su emigrirali prije ili tokom Prvog svjetskog rata. Oni su znali cijeniti proizvođače violina iz svojih postojbina – a Vasićev pedigre Dvořákovog majstora je bila dobra preporuka, a kvalitet violina koje je pravio je ionako nadmašivao konkurenciju svog vremena. Tako je uz Elmana i Heifetza, koji su rođeni u Rusiji, na Vasićevim violinama u SAD svirao i Austrijanac Fritz Kreisler, te još mnogi drugi.
Za Elmana se veže i priča o najmanjoj violini na svijetu, koju mu je Vasić izradio na poklon. Naime, ova violina je bila duga svega sedam centimetara i Elman je isprva mislio da je riječ o ukrasnom predmetu. Međutim, Vasić ga je zamolio da na njoj proba nešto odsvirati i Elman je ostao zapanjen kada je to i uspio na oduševljenje cijele koncertne dvorane.
Ovaj jedinstveni graditelj violina umro je u Baltimoreu 1961., bez potomaka koji bi nastavili njegov rad. Tako danas na njega podsjećaju njegove violine, priče o njegovom umijeću, te spomen tabla koja mu je postavljena ispred zvorničke muzičke škole „Vojin Komadina“. U Zvornik je nakon definitivnog odlaska u inostranstvo došao samo još dva puta – 1928. i 1930. godine – vođen jakom nostalgijom. Historičari bilježe kako se Stradivarius sa Drine dugo dopisivao sa rodbinom u Zvorniku, te da je u jednom od tih pisama upućenom rođaku Slavku Vasiću napisao:
„Mi vam zaista zavidimo. Vašem kupanju u Drini, šetnji po srbijanskoj strani i ono gore-dolje po čaršiji! Vjerujte da bih dao bog zna šta da sam tamo! Izgleda mi da čim više čovjek stari, tim više žudi za prošlim djetinjstvom! To nije ni malo logično, ali je eto tako!“