I ovoga petka objavljujemo nove odgovore naše Alme Nuhić-Šišić, dipl. psihologinje i psihoterapeutkinje psihodinamske integrativne psihoterapije u edukaciji, na vaša pitanja.
Kao i do sada, ono što vas zanima i što želite da pitate u vezi sa mentalnim zdravljem šaljite na storyje Objavi.ba i Facebook stranicu Psihoterapija Alma N. Sisic, pri čemu vam redakcija Objavi.ba garantuje anonimnost.
Danas objavljujemo nova dva iz grupe pitanja koja ste poslali, a s narednim pitanjima i odgovorima vidimo se narednog petka, 22. decembra.
Pitanje br. 75
Draga doktorko, obraćam Vam se ovim putem, kako sam i upućena sa stranice “Psihoterapija Alma N. Šišić” da odgovarate petkom. Jedan od mojih problema je taj što nisam u stanju da donosim odluke koje bi na prvi pogled bile apsolutno u mom interesu.
Evo situacije koja me trenutno veoma muči, a tiče se sledećeg:
Naime, nedavno mi je ponuđeno drugo radno mesto u drugoj firmi, daleko bolje plaćeno za isti stepen obrazovanja. Trenutno sam već nekoliko godina zaposlena u postojećoj firmi, uslovi rada solidni, ali je radno mesto stabilno i sigurno.
U nezavidnoj sam poziciji – bojim se da prelaskom u tu drugu firmu posle nekog vremena ne ostanem bez prihoda u smislu da me poslodavac iz nekog razloga otpusti, na trenutnom radnom mestu pozicija mi je zagarantovana, u smislu da je pozicija garantovana sve dok firma opstaje. S druge strane, druga firma pruža daleko bolje uslove, ali tu su i neka saznanja koja diskredituju rukovodstvo te firme, a i moj strah od napuštanja sigurnosti i izvesnosti i posla na koje obavljanje sam navikla. Privlači me novo radno mesto, ali se sve to završi neproduktivnim promišljanjima koja me nikud ne odvedu. Ne smem ostati bez egzistencijalne osnove (redovnih prihoda) i upravo me taj strah uvek sprečava da se upustim u nešto novo i po mene bolje i povoljnije.
Odgovor:
Draga čitateljice, živjeti u ambivalenciji (imati oprečna osjećanja) je isto kao i biti u otporu prema životu, jer bez njenog razrješenja gradimo i razvijamo osjećaj preteškog, besciljnog života. Prije samog donošenja odluke, ali i nakon što to uradite, neophodno je da sebe podsjetite da su vrlo rijetke odluke koje su nepromjenljive ili nepovratne. U redu je i pogriješiti i donijeti pogrešnu odluku i da samo iz takvih situacija možemo učiti i rasti.
Dajte sebi vremena, razmislite o stavovima koji stvaraju dilemu, argumentima i za i protiv te odluke, kako biste procijenili kako ćete se osjećati ako donesete tu odluku. Efektivne odluke nisu uvijek prijatne odluke. Ljudima je lakše da donose odluke koje su već donosili, odluke koje su u njihovoj zoni komfora. Lakše je – ali ne mijenja život. Efektivne odluke su one male odluke koje bi, iako potencijalno bile zastrašujuće, učinile pravu razliku. Donošenje neke odluke je proces, a psihoterapijom, radom na ličnom rastu i razvoju, jačamo sposobnost tolerancije na ambivalenciju koja nam omogućava da podnosimo oprečna osjećanja prema drugoj osobi, sebi, poslu i obavezama, uz naglasak pozitivnih osjećanja. Sposobnost da se opredijelimo i odlučimo.
Vaša Alma
Pitanje br. 76
Poštovana, imam problem sa nesvjesnim potisnutim emocijama, trebala bi doći do njih i procesuirati ih. Ako se to ne procesuira gdje može odvesti? Bila sam kod psihijatra, pijem tablete, ali razgovor nismo baš obavile, tj. nisam odlazila na psihoterapiju.
Odgovor:
Draga čitateljice,
drago mi je da uviđate problem i tražite rješenje. Mnogi ljudi potiskuju neprijatne emocije jer im to omogućava trenutno bolje raspoloženje, ali dugoročno ostavlja posljedice u vidu nedefinisane uznemiranosti, jer svako osjećanje povlači za sobom određenu energiju. Kada zadržavamo tu energiju u sebi i ne izražavamo je, ona može stvoriti stanje napetosti i neodređene anksioznosti. Potiskivanje tuge i bijesa nas vodi u depresiju, a najčešće se dešava da ljudi obole od psihosomatskih bolesti zbog hroničnog potiskivanja emocija. Te potisnute emocije i nerješeni konflikti obično nastaju tokom razvoja ličnosti. S obzirom da se osoba mora osloboditi emocionalne napetosti, jedan od načina izražavanja su psihosomatski simptomi. Oni predstavljaju simboličko izražavanje tih potisnutih emocija. Ta pojava dovodi do „nervoze organa“, što dovodi do organskih poremećaja. Ako uzmemo za primjer osobu koja je tokom prve godine života (oralna faza) bila zanemarena i da njene potrebe koje uključuju sisanje i hranjenje u toj fazi nisu bile zadovoljene, smatra se kako će ona postati depresivna ili ovisna. Zbog toga dolazi do konflikta u odrasloj dobi. Kako bi se energija tog konflikta otpustila, dolazi do inervacije parasimpatičkog nervnog sistema koji je povezan s povećanim izlučivanjem želučane kiseline. Ako je parasimaptički sistem hronično pobuđen, kod osjetljivih osoba dolazi do razvoja peptičkog ulkusa.
Najbolje rješenje je psihoterapijskim radom uvidjeti emocije i suočiti se s njima.
Vaša Alma
