Ima tome nekoliko stotina miliona godina kako su se na mjestima gdje se sada nalaze naše livade, šume, kuće i ceste praćakale ribice i plivale meduze. Fosili pronađeni na mjestu gdje je sarajevsko naselje Ciglane svjedoče o davnoj flori i fauni dubokog mora, na bosanskim planinama su iskopavani okamenjeni ostaci morskih pasa i spiljskih medvjeda, u našim dolinama je nekad bilo stanište školjki i glavonožaca, ovim prostorima su vjerovatno tumarali i dinosaurus, a svima njima je bilo zajedničko da – baš poput nas – nisu puno obraćali pažnju na klimatske promjene kojima su svjedočili i koje su na kraju dovele do njihovog izumiranja.
Blesava je čovjekova zabrinutost za „sudbinu planete“ jer planeta ionako svu tu floru i faunu na sebi doživljava kao bespotrebnu gnjavažu bez koje se može. Planeta ide dalje i kruži oko Sunca svojom ustaljenom brzinom od sto hiljada kilometara na sat, bilo na njoj sedam milijardi ljudi ili samo pokoja praživotinja preostala nakon kataklizme. I sve dok čovjek mantra o propasti planete svijesti o klimatskim promjenama neće biti – svijest se promijeni tek kad se osjete posljedice na svojoj guzici, a tada, kao i u svim drugim sličnim situacijama, obično bude prekasno.
Ove godine smo imali klimakteričnu klimu sa takvim oscilacijama padavina i temperatura da ćemo 2023. vjerovatno zapamtiti kao prvu godinu u kojoj je bio poremećen kalendar svih ljudskih aktivnosti. Poljoprivreda trpi zbog isuviše kišnog maja i juna i prevrućeg jula, građevinska sezona je toliko poremećena da nema tog inženjera koji može isplanirati kvalitetnu dinamiku rada, turizam poslovično ovisi o vremenskoj prognozi… Zbog toga ćemo imati skuplju hranu, nepredvidljive troškove gradnje, nedostupne i teško priuštive turističke aranžmane, i uzalud je sad tražiti krivca za to.
Kad su se nedavno desile velike poplave u Bihaću, ljudi su kao krivca vidjeli vlasnike vikendica koji su betoniranjem obala naštetili toku rijeke Une. Ali svega sedmicu dana kasnije poplave su pogodile područje Čelića gdje nema ni rijeke poput Une ni masovne gradnje turističkih objekata uz rijeku. I za ovo se našao pojedinačni uzrok u sječi šuma i lošem održavanju odvodnih kanala.
Nakon poplava su uslijedile ekstremne vrućine, one su dovele do intenzivnog isparavanja, a intenzivno isparavanje – logično – daje nove padavine i uzrokovalo je nešto sasvim novo što se brzo nazvalo superćelijom. Ukratko, superćelija je sistem grmljavinskih oluja koji je povezan sa uzlaznim rotirajućim strujanjem zraka. Zbog toga smo iznad Prijedora po prvi put vidjeli nešto nalik na tornado, a nije isključeno ni da u skoroj budućnosti u Krajini vidimo pravi tornado poput onog koji je Dorothy odnio iz Kansasa u Oz.
Uzalud je sad tražiti pojedinačne krivce. Krivi su i oni što su betonirali obalu i oni koji su žmirili na divlju gradnju, i oni koji su sjekli šumu i oni koji nisu pošumljavali, krivi su i oni koji su bacali smeće u odvodne kanale i oni koji ih nisu održavali iako su za taj posao plaćeni, krivi su i oni koji su zagađivali i oni koji su to posmatrali dok su svi zajedno mislili da su klimatske promjene stvar neke tamo apstraktne planete a ne njihove konkretne guzice.
Sad je prekasno za prevenciju, sad je čak prekasno i za sankcije, više nije važno ko je kriv i ne vrijedi gubiti vrijeme na traženje Pedra koji treba visjeti. Tim prije što su najveće šanse od frustrirane rulje strada neko ni kriv ni dužan poput Nedima Sladića čiji je jedini grijeh što je pametniji, obrazovaniji i inteligentniji od prosjeka mase. To vrijeme je sada bolje iskoristiti za navikavanje na to da su poplave redovna pojava, da su superćelije nova realnost, da nas čekaju zime bez snijega, proljeća bez sunca, ljeta bez hlada i jeseni bez hrane. Naša budućnost su klimatske izbjeglice, preskupa hrana, nepredvidivo vrijeme i ako smo zakasnili da to spriječimo barem imamo vremena za navikavanje.
