Dvadeset, pedeset, šezdeset, stotinu pedeset, milion, dva, pet. Bit će ili neće biti. Sutra, prekosutra, jučer. Imamo. Nemamo. Naši ste, svoji ste, tuđi ste.
Tako otprilike izgleda medijsko licitiranje predstavnika različitih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini kroz prethodnih desetak dana uslijed teških poplava koje su – zahvaljujući vremenskim neprilikama – pogodile šire područje Krajine. Vlada Unsko-sanskog kantona proglasila je stanje prirodne nesreće, a faktično stanje nije ništa bolje ni u Prijedoru, Kozarskoj Dubici, Novom Gradu i Kostajnici iako se nadležni nisu odlučili za istu odluku.
Dok su se političari nadmetali ko će više obećati, a ko prije proslijediti novčane iznose putem Krajine, stanovnici ove regije po ko zna koji put bili su prepušteni sami sebi, samoorganizaciji, ličnoj inicijativi, voluntarizmu, zvaničnim i nezvaničnim izvorima pomoći iz civilnog društva te dobroj volji pojedinaca. Indikativno je kako institucionalna pomoć dolazi kao neka vrsta slobodne procjene kantonalnih, entitetskih i državnih vlada sa ciframa zaokruženim na posve nelogičan i neopravdan način, nenamjenski i u formi humanitarizma bez krajnje namjere i cilja.
S druge strane, brojni su primjeri udruženja građana, nevladinih organizacija i lokalnih mreža saradnje koji podnose najveći udarac, odnosno promptno reaguju, uključe se direktno na terenu i u iznimno kratkom vremenskom periodu dopreme finansijsku i logističku podršku unesrećenom stanovništvu. Službe civilne zaštite gradova i općina podnose nadljudske napore, a humanitarne organizacije poput Pomozi.ba, Merhameta, Crvenog križa i krsta, EMMAUS-a i Human Social Society 4 Life neprestano rade na prikupljanju novih novčanih sredstava i osnovnih životnih namirnica.
Do izražaja dolazi i pomoć, ali i izražavanje interesa za pomoć od onih društvenih organizacija koje i same nemaju velika novčana sredstva za lično funkcioniranje kao što su lokalne dobrovoljne vatrogasne jedinice, savezi zanatlija, udruženja navijača nogometnih klubova i mnogi drugi.
Poplave u Krajini nažalost nisu prirodna katastrofa koja se dešava prvi put. Široj javnosti poznata je neslavna historija istih i daleko tragičnijih situacija koje su se događale na ovom prostoru, naročito u posljednjih nekoliko godina. Neodgovornost i izostanak sistemskog rješenja od strane nadležnih, kao i sve manja empatija cjelokupnog stanovništva u Bosni i Hercegovini, razlozi su posebnog nezadovoljstva i osjećaja napuštenosti stanovnika gradova i općina ostavljenih na milost i nemilost nabujalih rijeka.
Ovo nas vodi ka problematizaciji jedne druge važne spoznaje, a to je da ne postoji centralizovan sistem za koordinaciju pomoći. Nadležna tijela ili relevantne adrese uglavnom imaju ograničeno polje djelovanja, ovisni su od odluka viših instanci ili ni sami nisu sigurni kako pristupiti svim izazovima koji se ispred njih nalaze. Takav je slučaj i sa nevladinim sektorom koji se na prvi, ali i na drugi pogled čini nespremnim i nedovoljno organizovanim da se sam uveže na višem nivou i svoje aktivnosti učini efektivnijim i efikasnijim, dok u isto vrijeme prepreka za to zaista nema.
Obzirom da se razina vodostaja smanjuje, a da stvarna šteta tek isplivava na površinu, ostaje da u narednim danima saznamo više informacija o realnom stanju, uz nadu da će pomoć i podrška biti što veća, obimnija i da će pronaći one najugroženije, a zatim i sve one koji će imati potrebu za sanacijama.
