Uprkos snažnoj medijskoj kampanji i svesrdnoj podršci politike, rudnik kompanije Adriatic Metals u Varešu obilježavaju kontroverze – od zaobilaženja zakona do devastacije okoliša. OBJAVI.BA donosi serijal tekstova o ovom rudniku i svega što ga prati.
Nakon prvog nastavka o političkoj podršci ovom projektu i prilagođavanju legalnog okvira investitoru, drugog u kojem smo govorili o snižavanju koncesione naknade i zagađenju vode, te trećeg dijela u kojem ste mogli čitati o ekološkoj opasnosti za šume i pritiscima na aktiviste, donosimo završni nastavak u kojem se bavimo medijskim izvještavanjem i političkim manipulacijama o ovom projektu.
PIŠE: Dejan Rakita
Zanimljivo je izvještavanje medija sa dvije strane bosanskohercegovačke međuentitetske linije o temi velikih projekata u rudarstvo. Dok se za iskopavanje i najavu otvaranja rudnika u Loparama interesuju najvećim dijelom mainstream mediji iz Federacije BiH zbog navodne bojazni za moguće ekološke posljedice, za rudnik u Varešu, paradoksalno, više se “interesuju” mediji iz Republike Srpske i to oni bliski vlastima.
Sprega medija, domaćih političara i međunarodnih zvaničnika
Urednik portala Objavi.ba Adis Nadarević slaže se da je izvještavanje medija o ovoj temi jako zanimljivo. Prema njemu, inače izrazito polarizirana mainstream medijska i politička scena u Bosni i Hercegovini obično nema puno tema oko kojih može postići jedinstvo, ali se čini kako su nekako svi udruženi u podršci velikim rudarskim projektima.
„Veći mediji i političke stranke koje su u vlasti ili ozbiljno ciljaju da budu u vlasti dosljedno ignorišu ovu temu. Očito je da je u pitanju ili interes ili strah od zamjeranja međunarodnim interesnim grupama od kojih ovise, svaki na svoje načine“, kaže Nadarević.
On kao najočitiji primjer sprege političara, medija i međunarodnih zvaničnika navodi promotivnu vožnju voza za Vareš kao školski primjer PR poteza kompanije Adriatic Metals. Na osnovu medijskih izvještavanja o „vozu koji vraća život u Vareš“ javnost bi zaključila kako je riječ o putničkom vozu koji počinje saobraćati po prvi put nakon rata, iako će tom prugom saobraćati jedino teretne kompozicije sa rudom za izvoz.
„To je klasičan primjer korporativnog medijskog spina i izvještavanja u potpunosti prilagođenog interesu ’naručioca’. Spisak putnika tog famoznog voza je svojevrsna who-is-who lista sprege politike, medija i međunarodnih brokera u ovom projektu“, ističe Nadarević.
Dva lica državne imovine
Sve su glasnije kritike aktivista da je aktuelna politička priča o državnoj imovini samo krinka iza koje se krije namjera političara da se dočepaju bogatstava koje skriva zemljište u FBiH i Republici Srpskoj, te da su to i stvarne namjere predstavnika međunarodne zajednice, popularno rečeno „stranaca“. Ako je to istina, u cijeloj priči svoju ulogu svesrdno igraju i domaći političari.
Upravo je Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske početkom ove godine podržao borbu mještana protiv rudnika u Varešu.
“Da li je to fer prema ljudima koji žive u Federaciji? To neće u Srpskoj niko dobiti dok se ne vidi interes Srpske koji je dominantan. Kakva naknada? Zbog toga je neko smislio da se imovina prebaci na nivo BiH, pa će naći nekoga da po usvojenoj koncesiji koja je beznačajna, da ta prava”, rekao je tom prilikom medijima Dodik.
Nije nužno da je predsjednik RS u krivu kada govori o Varešu i namjeri britanskog investitora da otvori rudnik u ovom gradiću. Protiv ekoloških istraživanja u tom mjestu bune se ekološki aktivisti iz Federacije. Zanimljivo je, međutim, kako Dodik ne vidi iste stvari u “svom dvorištu”. Prema logici koju on demonstrira, očigledno je da su istraživanja i rudarenje u Federaciji pokušaj “prebacivanja imovine na BiH” dok su u Republici Srpskoj “dominantan interes Srpske”.
Nakon Dodikove odbrane interesa “ljudi koji žive u Federaciji” oglasila se i banjalučka Alternativna televizija tekstom “Britanci namirisali zlato, Bošnjaci daju dozvole”. Međutim, ova je televizija prošle godine u svojim prilozima optužila pojedince iz prijedorskog sela Bistrica koji su se protivili otvaranju rudnika uglja lignita u tom selu da stoje na putu razvoja Republike Srpske. Za pobunu protiv otvaranja rudnika optužili su nevladine organizacije “koje dolaze iz drugog entiteta”.
Sa druge strane, na nedavnoj sjednici održanoj 23. maja 2024., Narodna skupština Republike Srpske nije usvojila Prijedlog deklaracije o protivljenju otvaranju rudnika litijuma, bora, natrijuma, stroncijuma, kalijuma i prateće asocijacije elemenata na teritoriji opštine Lopare. Od 64 prisutna narodna poslanika, samo je 21 glasao za Prijedlog rezolucije, dok se ostali nisu uopšte ni izjasnili. Dakle, 43 narodna poslanika nisu glasala ni “za” ni “protiv” iako su bili prisutni i to dovoljno govori o svijesti vladajuće koalicije na temu uvažavanja glasa naroda. Slično je bilo i sa rudnicima u Bukovoj kosi, Mednoj, Bistrici…
Situacija ništa bolja nije ni u Federaciji kada govorimo o političarima, a ulogu federalnog premijera Nermina Nikšića u priči oko rudnika u Varešu smo objasnili na početku. Nikšić je nedavno izazvao ogorčenje aktivista za očuvanje okoliša kada je, komentarišući onu spornu odluku o prenamjeni šumskog zemljišta visoko vrijedne šume oko Vareša nazvao „šikarama“.
Upravo zbog toga su aktivisti iz Udruženja građana „Fojničani“ iz Maglaja svoju nedavnu konferenciju posvećenu zaštiti šuma i održivom upravljanju njima nazvali „Kako šuma postaje šikara?“. Ali čini se kako Nikšić ne čuje poruke aktivista koje se tiču njegovog vokabulara jer je istu riječ upotrijebio i u komentaru nakon što je Ustavni sud BiH 31. maja navedenu odluku o prenamjeni zemljišta stavio van snage.
„Neki očito misle da je bolje da ostane besperspektivna šikara koja će se zvati državna, nego perspektivna investicija na zemljištu koje je također državno“, izjavio je ovom prilikom Nikšić.
Postoji li granica?
Nesporno je da se progres ne treba zaustavljati niti usporavati, pogotovo u siromašnoj zemlji kao što je Bosna i Hercegovina. Investicije su neophodne jer ćemo bez njih ostati bez stanovništva, što pogotovo važi za male sredine poput Vareša ili Lopara. Ipak, stvarni vlasnik ove zemlje, njene prirode i rijeka, pa i njenih rudnih bogatstava, jeste narod ove zemlje.
Ipak, postavlja se logično pitanje – koje su granice moći rudarskih kompanija, kao i granice osionosti i samovolje domaćih političara ukoliko se zarad eksploatacije rudnih bogatstava krše ljudska prava, ukoliko se narušava javno zdravlje, ukratko ako sve to ima preveliku cijenu?
“Granica postoji” bio je slogan upravo vlasti u Republici Srpskoj predvođenih Miloradom Dodikom u jednom od njegovih brojnih performanasa i “obračuna” sa “političkim Sarajevom” i Christianom Schmidtom.
U slučaju rudarskih projekata u BiH upravo bi taj slogan bio bi adekvatna poruka i političarima i stranim investitorima. Razlika je jedino u tome što ovdje ne bi bio u pitanju politički performans, već stvarna poruka.
Granica zaista postoji!
[kraj]
