Malo ko će ostaviti toliko traga na način na koji razumijemo svijet prirode kao što je to učinila Jane Goodall. Ova naučnica je juče preminula u svojoj 91. godini, a iza nje ostaje neponovljivo naslijeđe proučavanja prirode, otkrivanja nepoznatog i društvenog aktivizma. Provela je život proučavajući majmune, ali sve što je pri tom radila bilo je, ustvari, učenje o tome šta znači biti čovjek.
Kako je Jane Goodall redefinisala humanost
Godine 1960., u tanzanijski nacionalni park Gombe stigla je mlada naučnica naoružana olovkom i bilježnicom, ali i znanjem, strpljenjem i radoznalošću. Došla je iz Velike Britanije proučavati čimpanze, ali im nije uspijevala prići. Majmuni su bježali od nje, osim jednog sa sijedom bradom kojeg je nazvala David Greybeard. Ne samo da mu je uspjela prići nego je u njegovom ponašanju vidjela nešto što je pomjerilo granice nauke.
Naime, tokom posmatranja je Jane vidjela kako čimpanza David skida lišće sa grančice i potom sa tom grančicom „peca“ termite iz mravinjaka. Ova jednostavna radnja – izrada i korištenje alata – sa nulom je pomnožila dotad općeprihvaćeno mišljenje kako su ljudi jedina vrsta na planeti koja se služi oruđem. Ostala je zabilježena čuvena poruka koju joj je putem radio-veze uputio njen mentor Louis Leakey:
„Sad nam valja redefinisati pojmove oruđe i čovjek ili prihvatiti čimpanze kao ljude.“
Njeno proučavanje majmuna nije stalo na ovome. Vidjela je čimpanze kako se grle, ljube, prihvaćaju siročad, ali i kako se upuštaju u brutalne sukobe. U sedamdesetima je dokumentirala takozvani „Rat čimpanzi u Gombeu“ gdje se jedna zajednica podijelila na dvije manje, čiji su članovi sistematski napadali jedni druge. Ovo otkriće je dovelo do žalosnog zaključka kako nasilje i politika unutar zajednice nisu karakteristični isključivo za ljude.
Ali, osim sistemskom nasilju među čimpanzama, Jane je svjedočila i najdubljoj empatiji. Zabilježila je primjer mužjaka čimpanze koji je usvojio i othranio mladunče čija je majka izgubila život, te primjer mudre majmunice Flo koja je doslovno stvorila dinastiju i strukturiranu zajednicu koja je trajala generacijama.
Radoznalost i pogreške
Njena istraživanja nisu tekla bez grešaka. Tako je na početku u želji da se približi majmunima postavila štand sa bananama kojima su se mogli poslužiti. Iako je ovo pomoglo da se čimpanze naviknu na njeno prisustvo, istovremeno je dovelo do promjene u njihovom ponašanju – majmuni su se tukli oko „besplatnih“ banana i počeli vršljati po šatorima poput kradljivaca. Jane je priznala kako je ovo bila greška, što je rijedak primjer da neki naučnik otvoreno govori o pogreškama koje su prethodile postignućima.
Radoznalost vodi i ka greškama i ka otkrićima, i to je Goodall uvijek isticala. Govorila je kako ju je radoznalost i usmjerila ka nauci, još otkako se kao djevojčica krila u kokošinjcu da bi vidjela kako kokoš snese jaje. Ukućani su je posvuda tražili satima, a ona je dotrčala sva sretna jer je svjedočila procesu kojim na svijet dolazi jaje.
Umjesto da je naruži, mati ju je pažljivo saslušala i ovaj moment je Jane navodila kao nešto što će je usmjeriti prema nauci i obilježiti život. Najdraža igračka u djetinjstvu joj je bio plišani majmun Jubilee pa je i to spominjala kao rani znak opsjednutosti čimpanzama.
Globalni aktivizam
Nakon desetljeća provedenih u istraživanju primata, Jane se okrenula aktivizmu. I u starosti je na putovanjima provodila po tri stotine dana godišnje, upozoravajući na klimatske promjene i potrebu za zaštitom životinjskih staništa. U tome nije bila provokativna ni nametljiva – umjesto konfrontacije ona je odabrala kazivanje priča i pokazivanje primjera. Na jednom sastanku na kojem su korporativni direktori odbacili njene navode o uništenju živog svijeta, Jane je pokazala primjer majke čimpanze koja je danima sa sobom nosila svoje ubijeno mladunče. Soba je ostala nijema, a direktori su nakon toga podržali njenu borbu.
Prije više od trideset godina, preciznije 1991., grupa studenata iz Tanzanije joj se požalila na zagađenje, siromaštvo i okrutnost prema životinjama. Umjesto da im održi predavanje, Goodall ih je pitala: „A šta biste vi mogli učiniti?“. Ovo pitanje je dovelo do formiranja pokreta mladih Roots&Shoots koji danas djeluje u preko stotinu zemalja i potiče mlade da budu aktivni po pitanjima zaštite okoliša, brige o zajednici i pažnje prema životinjama.
Vjera i nada
Iako je svjedočila ugrožavanju prirode, uništavanju staništa, izumiranju nekih vrsta, kao i klimatskim promjenama kojima svjedočimo i svi mi, Jane Goodall nikad nije dopuštala da se izgubi nada u promjenu stvari nabolje. Svoju vjeru u tu nadu, kako je uvijek naglašavakla, zasnivala je na četiri razloga.
- Ljudski intelekt
- Otpornost prirode
- Energija mladih
- Neukrotiva priroda ljudskog duha
„Ama baš svako od nas ima neki utjecaj na planetu svakog dana. Na nama je da izaberemo kakvu ćemo to promjenu napraviti“, govorila je.
Taj optimizam je ono što je od nje napravilo ne samo naučnicu nego i kulturnu ikonu. Njena priča je puno više od priče o majmunima – to je priča o empatiji, odgovornosti, i o vjeri u to da svaki pojedinac može učiniti svijet boljim mjestom za život.
