Piše: Aida Daguda
Vlada Kantona Sarajevo je jučer objavila da je usvojila Sporazum o saradnji između Vlade Kantona Sarajevo i organizacija civilnog društva, što je ponovo otvorilo pitanje kvaliteta institucionalnog dijaloga između vlasti i građana. Iako je svako formalno opredjeljenje za saradnju s civilnim društvom pozitivno, analiza sadržaja sporazuma i okolnosti njegovog usvajanja pokazuje da postoje važna pitanja na koja javnost, organizacije civilnog društva i buduća vlast trebaju odgovore.
Potrebno je naglasiti da je Sporazum o saradnji Vlade Kantona Sarajevo i nevladinog sektora u Kantonu Sarajevo potpisan još 2010. godine, ali su zbog njegovog neprovođenja i brojnih promjena vlasti vjerovatno svi zaboravili na tu činjenicu.
Poređenje sa sporazumom iz 2010. godine pokazuje zanimljiv paradoks. U odnosu na raniji Sporazum, tekst je kraći, pregledniji i pravno jasnije strukturiran. Međutim, iako je prethodni dokument bio znatno obimniji i sadržajno složeniji, predviđao je niz konkretnih mehanizama saradnje, uključujući zajednička tijela, forume, akcione planove i sistem praćenja implementacije.
Novi sporazum je formalno moderniji, ali je dio tih operativnih mehanizama izostavljen ili nedovoljno preciziran. To ne znači da je lošiji dokument, ali znači da će njegova stvarna vrijednost u velikoj mjeri zavisiti od političke volje budućih donosilaca odluka. Iskustva iz Bosne i Hercegovine i evropske prakse pokazuju da deklarativna opredjeljenja sama po sebi nisu dovoljna. Ključno pitanje nije samo šta piše u sporazumu, već na koji način će se njegove odredbe provoditi i ko će pratiti njihovu realizaciju.
Ono što posebno razlikuje ova dva sporazuma jeste način na koji su nastajali. Centar za promociju civilnog društva imao je ključnu ulogu u vođenju procesa izrade i usaglašavanja prethodnog sporazuma između Vlade Kantona Sarajevo i organizacija civilnog društva. Taj proces nije bio jednostrani akt institucija, već rezultat širokih konsultacija i dijaloga između predstavnika vlasti i velikog broja organizacija civilnog društva.
U izradu dokumenta prije 16 godina bile su uključene obje strane, što je omogućilo da Sporazum bude prepoznat kao zajednički dogovor o principima saradnje, a ne kao dokument jedne institucije. Nažalost, novi Sporazum o saradnji nastao je bez saradnje dvije strane u njegovom definisanju.
Dodatnu pažnju izaziva činjenica da je sporazum usvojen u predizbornom periodu, a objelodanjen nakon održanih izbora, odnosno u vrijeme kada je postojeća vlada u tehničkom ili odlazećem mandatu, dok se istovremeno očekuje formiranje nove vlasti.
To samo po sebi ne znači da je sporazum nelegitiman. Međutim, otvara pitanje političkog vlasništva nad dokumentom. Nova vlada može ga prihvatiti i aktivno provoditi, ali ga može i posmatrati kao dokument prethodne administracije, bez stvarne posvećenosti njegovoj implementaciji.
Upravo zbog toga dobri međunarodni primjeri pokazuju da su najuspješniji sporazumi oni koji nastaju kroz širok društveni konsenzus i koji imaju podršku različitih političkih aktera, nezavisno od izbornih ciklusa.
Analiza novog sporazuma pokazuje nekoliko potencijalnih slabosti. Prije svega, nisu dovoljno razrađeni mehanizmi praćenja njegove provedbe. U dokumentu nema jasno definisanih rokova, mjerljivih pokazatelja uspjeha niti preciznog sistema izvještavanja javnosti o rezultatima saradnje.
Također, ostaje nejasno na koji način će biti osigurano da konsultacije s organizacijama civilnog društva budu suštinske, a ne samo formalne. Savremeni evropski standardi podrazumijevaju da institucije ne samo organizuju konsultacije nego i javno odgovaraju na dostavljene prijedloge, obrazlažući koje sugestije su prihvaćene, a koje nisu.
Posebno je važno pitanje institucionalnog mehanizma za provođenje sporazuma. Bez stalnog zajedničkog tijela koje bi okupljalo predstavnike vlasti i civilnog društva, postoji realan rizik da sporazum ostane simboličan dokument bez značajnijeg uticaja na svakodnevne procese donošenja odluka.
Na kraju, bitno je naglasiti da se najveća vrijednost svakog sporazuma između vlasti i civilnog društva ne ogleda u broju članova dokumenta niti u dužini teksta. Ona se ogleda u spremnosti institucija da saslušaju građane, uključe organizacije civilnog društva u kreiranje javnih politika, odgovorno dijele javni novac za društveno korisne projekte organizacija i odgovorno izvještavaju o rezultatima svog rada.
Zbog toga će stvarni uspjeh novog sporazuma biti moguće ocijeniti tek kroz njegovu primjenu, ako do te primjene uopšte dođe i ako za 10 godina ne budemo opet imali još noviji sporazum.
