Piše: Objavi.ba
Načelnik Opštine Šipovo Milan Kovač je u julu 2026. godine pravosnažno osuđen za diskriminaciju jer je novinarsku ekipu portala Naratorium diskriminisao i vrijeđao na osnovu pretpostavljene seksualne orijentacije. Kovač je u septembru 2023. godine tokom telefonskog razgovora novinaru i novinarki uputio niz uvreda, prijetnji i ponižavajućih izjava uključujući seksističke i homofobne komentare, „čime je povrijedio dostojanstvo tužilaca stvaranjem zastrašujućeg, neprijateljskog i ponižavajućeg okruženja“.
Ovo je za sada jedina pravosnažna presuda za diskriminaciju LGBTIQ+ osoba na radnom mjestu, ali nije jedini slučaj diskriminacije ove vrste. Sindikat trgovine BiH, primjera radi, bilježi slučaj iz Mostara u kojem su gej mladića diskriminisale kolege iz prodavnice u kojoj je radio.
„Sve se pretvorilo u mobing, događale su mu se nevjerovatne stvari, dugo je to trajalo, ali onda se javio nama. Mi smo posredovali prema upravi preduzeća koja je reagovala vrlo korektno. Premjestili su ga u drugu prodavnicu gdje i sada radi i nema problema“, kažu u ovom Sindikatu.
Prava na radnom mjestu ili prilikom zapošljavanja u Bosni i Hercegovini regulisana su, između ostalog, Zakonom o zabrani diskriminacije, ali se o diskriminaciji pripadnika/ca LGBTIQ+ zajednice rijetko govori, a rijetko se provode i ankete ili istraživanja. Pojedinci/ke koji se odluče govoriti mole da im se ne spominju ime ili poslodavac i pričaju o podsmijehu, prebacivanju odgovornosti na njih kad god se dogodi neka neugodna situacija, oduzimanju radnih zadataka, onemogućavanju napredovanja, odbacivanju i nekorektnosti koje češće dolaze od kolega nego od uprave, ali i emotivnim vezama s kolegama koje se nakon prekida pretvaraju u gotovo nerješive situacije.
U Akcionom planu za unapređenje ljudskih prava i osnovnih sloboda za period 2021–2024. godine stoji da „dvije trećine LGBTIQ+ osoba krije svoj identitet na radnom mjestu“.
„Sva dostupna istraživanja potvrđuju da su predrasude i stereotipi prema LGBTI osobama izraženi, te da LGBTI osobe zbog toga trpe uznemiravanje, maltretiranje i diskriminaciju. Uprkos zakonodavstvu koje zabranjuje diskriminaciju po osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, skoro polovina (49%) ispitanih navodi da su bili diskriminirani ili maltretirani u prethodnih 12 mjeseci. Transrodne osobe su više ugrožene, pri čemu 80 procenata ispitanih navodi takva iskustva. Diskriminacija se javlja i u obrazovnom sistemu i na radnom mjestu, što onemogućava LGBTI osobe da daju svoj puni doprinos razvoju društva u kojem žive… Devet od deset ispitanih reklo je da se ljudi često uvredljivo šale na račun LGBTI osoba u svakodnevnom životu. Dvije trećine LGBTI osoba zbog toga krije svoj identitet na radnom mjestu dok je preko 40% njih prisustvovalo negativnim komentarima prema LGBTI osobama na radnom mjestu“, stoji u ovom dokumentu.
Akcioni plan za period 2021–2023. godine Vijeće ministara BiH usvojilo je 27. jula 2022. godine na prijedlog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, a 1. februara 2024. godine period za implementaciju produžilo do kraja 2025. godine. Drugi izvještaj o provedbi usvojen je u februaru 2026. godine i odnosi se na 2024. godinu. Novi akcioni plan, za period nakon 2025, godine za sada niko u bh-vlasti ne pominje.
U Instituciji ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine Predrag Raosavljević kaže da je broj žalbi LGBTIQ+ osoba zanemariv u odnosu na ukupan broj žalbi, ali da ombudsmeni vjeruju da diskriminacija LGBTIQ+ osoba na radnom mjestu postoji.
„Mi smo svjesni činjenice da postoje neprijavljeni slučajevi diskriminacije LGBTIQ+ osoba na radnom mjestu koje to ne prijavljuju možda zbog straha od objavljivanja svoje orijentacije i mogućnosti da budu dodatno stigmatizovane ili stavljene u neki vid nepovoljnijeg položaja ili da ih radna sredina drugačije gleda. No postupak pred institucijom ombudsmena se može voditi i anonimno, bez objavljivanja identiteta, tako da je potrebno da se obrate, da koriste mehanizme koje zakoni predviđaju“, kaže Raosavljević i poziva osobe koje smatraju da su diskriminisane po tom ili po bilo kojem drugom osnovu da se obrate instituciji ombudsmena za ljudska prava radi utvrđivanja diskriminacije.
„Oni imaju pravo i na podnošenje tužbe, a vrlo je značajno naglasiti da je preporuka ombudsmena, ako je eventualno donesena po istom predmetu, dokazno sredstvo na sudu i sud je dužan da je uzme u obzir. Mogu se naravno obratiti i sindikatu jer to je dio radnih prava, zakoni o radu zabranjuju diskriminaciju, a ima i dosta specijalnih zakona, u Republici Srpskoj postoji i poseban zakon o zaštiti od uznemiravanja na radnom mjestu, ali svi oni na isti način zabranjuju diskriminaciju. U konačnici se mogu obratiti i poslodavcu jer nekada diskriminacija ne dolazi od rukovodioca nego od kolega ili od radne sredine ili od klijenata“, pojašnjava Raosavljević. Naglašava da je u BiH diskriminacija po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu seksualne orijentacije i rodnih karakteristika, zabranjena.
„To nije samo moralna obaveza nego je zakonom zabranjena i postoje mehanizmi zaštite i u javnom i u privatnom sektoru. Odgovornost je građanska, ali može biti i krivična, kazne mogu biti velike, presude objavljene u medijima, a povrh svega – lice koje provodi diskriminaciju se označava kao diskriminator, kao neko ko ne poštuje ustav i prava građana i ko krši princip jednakosti“, zaključuje Raosavljević.
Prema Rozom izvještaju iz 2026. godine pojedinci/ke su doživjeli diskriminaciju prilikom zapošljavanja, dobili otkaz zbog seksualne orijentacije, a u jednom slučaju gej muškarac je diskriminisan prilikom zapošljavanja zbog HIV pozitivnog statusa. Pozivajući se na istraživanje Sarajevskog otvorenog centra (SOC-a) iz 2023. godine, ovaj Izvještaj podsjeća da je od 401 ispitanika/ce njih 193 ili 48,13 posto izjavilo da je doživjelo diskriminaciju.
„Prema nalazima ovog istraživanja najveći broj ispitanika/ca susreo se s diskriminacijom u školi (29,33%), a mnogi su se suočili sa diskriminacijom na radnom mjestu (8,21%), u policijskim stanicama (4,69%), zdravstvenim ustanovama (4,99%), na fakultetima (12,02%) i u ugostiteljskim objektima (13,20%)… Osim toga, neki su iskusili diskriminaciju prilikom zapošljavanja“, stoji u Izvještaju u kojem je navedeno i to da je 90,63 posto ispitanih koji su doživjeli diskriminaciju odlučilo da je ne prijavi.
„Odgovori na pitanje zašto nisu prijavili diskriminaciju otkrivaju duboke strahove i prepreke s kojima se LGBTI zajednica suočava. Nepovjerenje u službene osobe u postupku, strah od otkrivanja identiteta i nedostatak informacija o mogućoj pomoći i procedurama podnošenja prijave neki su od ključnih faktora. Dugotrajnost sudskih procesa, mogući finansijski troškovi, strah od odmazde te briga o reakciji porodice i prijatelja također su izraženi motivi da se slučajevi diskriminacije ne prijavljuju“, piše u Rozom izvještaju.
SOC je u proteklom periodu u više gradova u BiH organizovao edukacije o karijernom razvoju i osnaživanju usmjerene na unapređenje profesionalnih vještina uključujući razvoj CV-a, razumijevanje tržišta rada i jačanje kapaciteta za zapošljavanje. Edukacije su zamišljene kao siguran i podržavajući prostor „od zajednice za zajednicu“ u kojem su svi dobrodošli.
Tuzlanski otvoreni centar (TOC) je u maju 2026. godine organizovao panel-diskusiju (Ne)briga za zaposlenike s temom Jednaki i sigurni – dan radnih prava, posvećenu pravima, jednakosti i iskustvima LGBTIQ+ osoba u radnom okruženju. Njihovo istraživanje je pokazalo da kompanije nisu spremne da učestvuju u istraživanju i otvore pitanja diskriminacije u radnom okruženju; da mnoge organizacije formalno usvajaju politike jednakosti i nediskriminacije, a da primjena u praksi ostaje ograničena; da su politike često nedostupne zaposlenima, nedovoljno integrisane u svakodnevne procese i nisu praćene jasnim mehanizmima odgovornosti; da u praksi postoje neformalne procedure u zapošljavanju i napredovanju koje dodatno povećavaju rizik od diskriminacije, posebno za ranjive grupe kao što su LGBTIQ+ osobe, osobe sa invaliditetom, Romi, žene i mladi; da različiti zakoni na različitim nivoima administrativne organizacije u zemlji dovode do različitih nivoa zaštite zaposlenih; da se primjena i dobrih odredbi često svodi na formalno poštivanje zakonskih minimuma, bez dosljedne integracije u interne politike i prakse poslodavaca, a kao jedan od ključnih izazova u oblasti zaštite od diskriminacije u radnom okruženju navodi se neprijavljivanje slučajeva zbog straha zaposlenih od negativnih posljedica, uključujući i gubitak zaposlenja.
„Uprkos relativno razvijenom pravnom okviru za zaštitu od diskriminacije, njegova primjena u praksi ostaje ograničena. Istraživanje ukazuje na ‘značajan jaz u implementaciji između zakonskih standarda i stvarnog stanja’, što značajno ograničava efektivnost postojećih mehanizama zaštite u radnim odnosima… Iako poslodavci formalno usvajaju politike jednakih mogućnosti i nediskriminacije, njihova primjena u praksi ostaje ograničena. Nalazi istraživanja ukazuju da ‘politike postoje na papiru, ali su često nedostupne zaposlenima’, čime se značajno umanjuje njihov preventivni i zaštitni efekat. Dodatno, u pojedinim slučajevima zaposlenima je ograničen pristup internim politikama, što ukazuje na nizak nivo transparentnosti i institucionalne posvećenosti njihovoj primjeni“, stoji u Dokumentu o politikama koji je nastao u okviru projekta Siguran rad: Socio-ekonomska inkluzija LGBTIQ+ zajednice na Zapadnom Balkanu i u Turskoj.
Ključne preporuke proizašle iz TOC-ovog istraživanja su: unapređenje primjene postojećeg zakonodavstva kroz usklađivanje internih akata i jačanje institucionalnih kapaciteta; uspostavljanje funkcionalnih i sigurnih mehanizama za prijavu diskriminacije uz zaštitu od odmazde; povećanje transparentnosti i smanjenje neformalnih praksi u radnom okruženju; jačanje uloge sindikata i organizacija civilnog društva u zaštiti prava zaposlenih i kontinuirana podrška međunarodnih aktera u jačanju kapaciteta i standarda jednakosti.
Predsjednik Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine Samir Kurtović kaže da postoji diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije, ali da nema veliki broj takvih slučajeva.
„Najveći broj slučajeva diskriminacije dešava se kroz disciplinske postupke i Sindikat u takvim slučajevima stoji uz radnika sve do sudske odluke, ako se odlazak na sud pokaže potrebnim. Mi ne pravimo razliku da li je neko LGBTIQ+ ili nije, to su privatne stvari. Za nas je jedino važno da je osoba član Sindikata i da svi poštuju zakone i akte Sindikata. Nemamo u aktima precizirano navedenu zabranu diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije, ali Zakon o zabrani diskriminacije jasno zabranjuje diskriminaciju i mi se držimo toga i smatramo da svi trebaju poštovati zakone“, kaže Kurtović.
Lezbijke, gej, biseksualne, transrodne, interseksualne i queer (LGBTIQ+) osobe i u zemljama EU svakodnevno trpe diskriminaciju, mržnju i uznemiravanje što može imati štetne posljedice po fizičko, mentalno i emocionalno zdravlje, ali i uskratiti društvu u cjelini njihov potencijal. Prema podacima iz EU – 37 posto LGBTIQ+ ispitanika/ca osjeća se diskriminisano zato što pripada LGBTIQ+ zajednici dok je 54 posto LGBTIQ+ osoba doživjelo uznemiravanje zbog pripadnosti zajednici. Zakonodavstvom EU je strogo zabranjena diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja uključujući pristup zapošljavanju, zaštitu od nepovoljnog postupanja i nasilja kolega te pristup napredovanju i osposobljavanju. Države članice EU obavezne su poštovati Povelju EU o temeljnim pravima, a Evropska komisija je 2025. godine predstavila novu petogodišnju strategiju za suzbijanje trajnih nejednakosti s kojima se LGBTIQ+ osobe suočavaju u svakodnevnom životu. U novoj strategiji posebna pažnja posvećena je iskorjenjivanju mržnje i nasilja na internetu i u stvarnom životu, a predviđena je i snažnija saradnja s civilnim društvom kako bi svi učestvovali u zaštiti prava i sloboda LGBTIQ+ osoba u svim područjima života.
(Ovaj tekst je dio projekta “Iza stereotipa – sve što ne znamo” i nastao je u okviru programa “Zajedno za jednakost LGBTIQ+ zajednice” (Togehter for LGBTIQ+ equality) koji realizuje Centar za građansko obrazovanje iz Podgorice u Crnoj Gori u partnerstvu s ERA – Udruženjem za jednaka prava LGBTI osoba za Zapadni Balkan i Tursku, Queer Montenegro, Queer Centrom Skoplje, Otvorenim centrom Tuzla, Open Mind Spectrum Albanija i Centrom za razvoj društvenih grupa sa Kosova, a uz financijsku podršku EU i sufinansiranje Ministarstva regionalnog investicionog razvoja i saradnje sa nevladinim organizacijama u Vladi Crne Gore. Sadržaj je isključiva odgovornost Centra za promociju civilnog društva/ portala objavi.ba i ne odražava nužno stavove Europske unije.)
