Piše: Jovana KISIN ZAGAJAC (preuzeto do https://valterportal.ba/)
najvažnije praktično pitanje: kako razlikovati SLAPP od legitimne tužbe radi zaštite ugleda, privatnosti ili nekog drugog prava?
Odgovor nije moguće pronaći samo u nazivu postupka. U sudskom upisniku neće biti navedeno da je riječ o SLAPP-u. Predmet će biti zaveden kao naknada štete zbog klevete, zaštita ugleda, povreda privatnosti, naknada poslovne štete ili neki drugi uobičajeni građanski spor. Tužilac će se pozivati na pravo koje pravni poredak legitimno štiti, a tuženi na slobodu izražavanja i javni interes.
SLAPP se zato ne prepoznaje po formalnom pravnom osnovu, već po kontekstu u kojem je postupak pokrenut, načinu na koji se vodi i cilju koji treba postići.
POSTUPAK MORA BITI POVEZAN SA JAVNIM UČEŠĆEM
Ni svaka neosnovana tužba nije SLAPP. Neko može izgubiti spor zbog nedostatka dokaza, pogrešne pravne procjene ili zato što sud nije prihvatio njegovo tumačenje događaja. Da bi se govorilo o SLAPP-u, postupak mora biti povezan sa učešćem tuženog u javnoj debati, a okolnosti predmeta moraju ukazivati da se sudska zaštita koristi radi sprečavanja, ograničavanja ili kažnjavanja takvog učešća.
Sa druge strane, SLAPP ne mora biti potpuno pravno neosnovan. Moguće je da novinarski tekst sadrži određenu nepreciznost, ili da je pojedina formulacija mogla biti pažljivije napisana, a da se ta ograničena sporna tačka koristi kao povod za nesrazmjerno visok odštetni zahtjev, uklanjanje cijelog istraživanja ili zabranu budućeg izvještavanja.
Upravo zbog toga CASE (Koalicija protiv SLAPP tužbi u Evropi), insistira na tome da se takvi postupci ne prepoznaju pomoću jednog obaveznog kriterijuma. Savjet Evrope je u Preporuci iz 2024. godine naveo deset mogućih indikatora, uz važnu napomenu: što ih je više ili što je ponašanje izraženije, to je vjerovatnije da postupak predstavlja SLAPP. CASE dodatno naglašava da je važna i težina pojedinog indikatora. Izuzetno visok odštetni zahtjev ponekad može biti dovoljno snažan pokazatelj zloupotrebe, čak i kada ostali indikatori nisu jednako vidljivi.
Prvo pitanje jeste zbog čega je tužba podnesena. Da li je novinar istraživao trošenje javnog novca, političku odgovornost, korupciju, javne nabavke ili poslovanje kompanije povezane sa institucijama? Da li je aktivista govorio o zaštiti životne sredine, podnio prijavu nadležnim organima, organizovao peticiju ili učestvovao u protestu? Da li je organizacija civilnog društva kritikovala rad vlasti ili ukazala na povredu ljudskih prava?
Bez povezanosti sa nekim oblikom javnog učešća nema ni SLAPP-a. Pojam javnog učešća nije ograničen na profesionalno novinarstvo. Savjet Evrope njime obuhvata novinarski rad, javne izjave, proteste, bojkote, kampanje, akademski rad, sindikalno djelovanje, podnošenje prijava i druge aktivnosti povezane sa slobodom izražavanja, okupljanja i udruživanja. CASE upravo širok obuhvat smatra jednom od najvažnijih vrijednosti evropskih standarda.
Pri tome nije odlučujuće što tužilac spor predstavlja kao potpuno privatnu stvar. SLAPP upravo funkcioniše tako što se javno pitanje prevodi u jezik privatne povrede. Istraživanje javne nabavke postaje povreda poslovnog ugleda, kritika javnog funkcionera – lični napad, a protivljenje projektu koji utiče na životnu sredinu, navodna šteta investitoru.
Sud zato ne bi smio poći samo od načina na koji je tužilac pravno kvalifikovao spor. Potrebno je utvrditi šta je prethodilo tužbi i da li je postupak neposredna reakcija na govor ili djelovanje o pitanju koje se tiče javnosti.
NERAVNOTEŽA MOĆI
Jedan od najvažnijih indikatora jeste pokušaj tužioca da iskoristi finansijsku, političku ili društvenu prednost kako bi izvršio pritisak na tuženog. Pred sudom su stranke formalno ravnopravne, ali njihove stvarne mogućnosti da vode postupak mogu biti potpuno različite. Velika kompanija ili politički uticajna osoba može finansirati više dugotrajnih sporova bez ozbiljnijeg uticaja na vlastiti položaj. Za mali medij, samostalnog novinara ili lokalnu građansku inicijativu, samo jedna tužba može značiti znatan trošak i višegodišnje angažovanje.
Sama činjenica da moćan tužilac vodi spor protiv novinara nije dokaz SLAPP-a. I javni funkcioner i velika kompanija imaju pravo na zaštitu od neistinitih tvrdnji. Neravnoteža postaje značajna kada se postojeća prednost koristi da bi se tuženom nametnuo teret koji prevazilazi potrebu zaštite konkretnog prava.
To se može vidjeti kroz broj pokrenutih postupaka, visinu zahtjeva, insistiranje na skupom dokazivanju, izbor suda koji je za tuženog posebno nepovoljan, ili druge poteze čiji praktični efekat nije brže rješavanje spora, već povećanje troškova i pritiska.
Pitanje, dakle, nije samo ko je moćniji, nego da li se ta moć koristi unutar sudskog postupka kako bi se drugu stranu primoralo da odustane od javnog djelovanja.
CASE i Savjet Evrope kao posebne indikatore izdvajaju djelimičnu ili potpunu neosnovanost argumenata, kao i nesrazmjerne, pretjerane ili nerazumne zahtjeve. Ta dva elementa se često pojavljuju zajedno, ali ih treba razlikovati.
Tužba može biti očigledno neosnovana zato što tužilac ne navodi konkretnu spornu tvrdnju, ne objašnjava u čemu se sastoji njena neistinitost ili ne pokazuje kakva mu je šteta nastala. U drugim predmetima može postojati ograničeno pitanje o kojem sud treba odlučiti, ali tražena zaštita nema razuman odnos prema toj povredi.
Ako se osporava jedna činjenica, tužilac može tražiti njenu ispravku, uklanjanje ili naknadu odgovarajuće štete. Problem nastaje kada se zbog jedne rečenice zahtijeva uklanjanje cijelog istraživačkog teksta, zabrana svakog budućeg izvještavanja o istoj temi, ili naknada koja može ugroziti rad redakcije. Visina odštetnog zahtjeva posebno je važna jer djeluje mnogo prije presude. Medij mora taj iznos tretirati kao finansijski rizik, čak i kada je malo vjerovatno da će biti dosuđen.
Urednik prilikom naredne objave više ne procjenjuje samo da li je tekst tačan i važan, nego i koliko bi novih postupaka redakcija mogla podnijeti.
Nesrazmjera se zato ne procjenjuje apstraktno. Isti iznos nema isti efekat na veliku medijsku kuću i na lokalni portal. Ako zahtjev objektivno može ugroziti rad tuženog, a tužilac ne nudi uvjerljivo ,objašnjenje nastale štete, sud bi morao ozbiljno razmotriti da li je cilj postupka pravna satisfakcija, ili finansijsko zastrašivanje.
NAČIN VOĐENJA POSTUPKA
SLAPP se ne mora u potpunosti vidjeti iz same tužbe. Ponekad se njegova priroda otkrije tek kroz način na koji tužilac vodi postupak. Savjet Evrope među indikatore uključuje taktike kojima se povećavaju troškovi i opterećenje tuženog: odgađanje postupka, izbor nepovoljnog suda, stvaranje nepotrebno velikog obima posla, insistiranje na pretjeranom dokazivanju i podnošenje pravnih lijekova koji imaju malo izgleda za uspjeh.
Svaka stranka ima pravo da predlaže dokaze, traži odgodu kada za to postoji opravdan razlog i koristi pravne lijekove. Zloupotreba se ne može utvrditi samo zato što je postupak složen ili zato što tužilac koristi procesna prava koja mu zakon daje. Međutim, ta prava imaju svoju svrhu. Kada predloženi dokazi nisu potrebni za odlučivanje, kada se ista pitanja ponavljaju, ili kada procesne radnje očigledno ne doprinose rješenju spora, sud mora posmatrati ponašanje stranke u cjelini.
Važna je i nesrazmjera između vrijednosti spora i troškova odbrane. Ako dokazni postupak postane gotovo jednako skup kao tužbeni zahtjev, opravdano je postaviti pitanje da li je takav obim dokazivanja zaista potreban, ili postupak sam postaje sredstvo kažnjavanja tuženog.
CASE zbog toga naglašava značaj ranog odbacivanja. Ako se od tuženog zahtijeva da prođe cijeli dokazni postupak prije nego što sud utvrdi zloupotrebu, zaštita dolazi tek nakon što je SLAPP već ostvario veliki dio svog cilja.
Jedna tužba posmatrana sama za sebe može izgledati kao običan spor. Obrazac se ponekad vidi tek kada se utvrdi da isti tužilac ili sa njim povezana lica vode više postupaka protiv istog medija, aktivista ili drugih učesnika u istoj javnoj raspravi. Savjet Evrope zato kao poseban indikator navodi višestruke, koordinisane ili prekogranične postupke zasnovane na istim činjenicama ili sličnim pitanjima.
Svaki od tih postupaka u sudu dobija poseban broj i vodi se kao zaseban predmet.
Za tuženog, međutim, oni predstavljaju jedinstven teret. Potrebno je odgovoriti na svaku tužbu, prisustvovati svakom ročištu i u svakom predmetu snositi rizik troškova. Zbog toga bi sud prilikom razmatranja prigovora da je riječ o SLAPP-u morao imati podatke i o drugim postupcima. Njihovo postojanje ne dokazuje automatski zloupotrebu, ali može pokazati strategiju koja nije vidljiva iz jednog spisa.
Indikativan može biti i izbor tuženog. Tužilac ponekad ne tuži samo medij ili organizaciju koja je objavila sadržaj, nego pojedinačnog novinara, urednika, sagovornika ili aktivistu. Time se institucionalni spor pretvara u lični finansijski rizik.
Takav izbor može biti opravdan kada je upravo ta osoba odgovorna za konkretnu povredu. Ipak, ako se postupak namjerno usmjerava prema pojedincu koji ima manje resursa ili je posebno ranjiv, dok je organizacija odgovorna za objavu izostavljena, postoji dodatni razlog da se ispita stvarna svrha tužbe.
PRITISAK IZVAN SUDNICE
SLAPP postupku mogu prethoditi prijetnje tužbom, zahtjevi da se ukloni čitava publikacija, ili upozorenja da će se pokretati novi postupci ako se izvještavanje nastavi. Uz tužbu se nekada vodi i javna kampanja protiv tuženog. Umjesto odgovora na objavljene navode, novinar ili aktivista predstavlja se kao neprijatelj, ucjenjivač, plaćenik, ili osoba koja vodi privatnu kampanju.
Na taj način pažnja se prebacuje sa teme od javnog interesa na ličnost onoga ko je temu otvorio.
Savjet Evrope kao indikatore navodi javne kampanje namijenjene diskreditaciji i zastrašivanju učesnika javne debate, kao i pravne prijetnje, uznemiravanje, ili raniju istoriju takvog ponašanja. Ni oštra javna reakcija ni upozorenje pred tužbu sami po sebi ne znače da je riječ o SLAPP-u. Osoba o kojoj se piše ima pravo odgovoriti i tražiti ispravku. Relevantan postaje obrazac: da li se traži rješavanje konkretne povrede, ili potpuni prekid izvještavanja, da li se javnim istupima osporava određena činjenica, ili se nastoji uništiti profesionalni ugled novinara.
Posljednji indikator jeste sistematsko odbijanje tužioca da koristi odgovarajuće izvansudske mehanizme. Ako je moguće tražiti ispravku, demanti, odgovor ili zaštitu pred regulatornim i samoregulatornim tijelima, a tužilac takve mogućnosti uporno odbija i odmah bira najskuplji oblik postupka, to može ukazivati da brzo i razmjerno rješenje spora nije njegov stvarni cilj.
INDIKATORI NISU MATEMATIČKA FORMULA
Nijedan od ovih pokazatelja ne može se primjenjivati mehanički. Visok odštetni zahtjev nije automatski SLAPP ako je posljedica izuzetno teške i dokazive povrede. Više tužbi može biti opravdano ako se odnose na različite objave i različite povrede. Moćan tužilac ima isto pravo na sudsku zaštitu kao i svako drugi. Istovremeno, nije potrebno da u jednom predmetu budu prisutni svi indikatori. CASE posebno upozorava da se mora procjenjivati i njihova izraženost.
Ponekad će jedna okolnost, poput astronomskog zahtjeva koji očigledno može uništiti mali medij, dovoljno jasno pokazati da postupak prevazilazi legitimnu zaštitu prava.
Ključno je posmatrati predmet u cjelini: povod za tužbu, javni značaj teme, položaj stranaka, sadržaj zahtjeva, način vođenja postupka i posljedice koje on može imati na buduće učešće tuženog i drugih osoba u javnoj debati. Legitimna tužba usmjerena je na zaštitu od konkretne povrede. SLAPP koristi stvarnu ili navodnu povredu kao osnovu za širi pritisak na javno djelovanje.
Upravo zato prepoznavanje SLAPP-a nije privilegovanje novinara i aktivista niti uskraćivanje prava na pristup sudu. To je obaveza pravnog sistema da razlikuje korištenje prava od njegove zloupotrebe.
U Bosni i Hercegovini još ne postoji poseban postupak u kojem bi se takva procjena izvršila na početku spora. Ipak, indikatori koje su razvili Savjet Evrope i CASE mogu već danas pomoći sudijama i advokatima da tužbu ne posmatraju samo kroz njen formalni naziv. Jer SLAPP najlakše uspijeva upravo onda kada izgleda kao sasvim obična tužba.
