Piše: Aleksandar Ivanišević
I
Pišem noću, jer o ovome ne umijem danju.
Danju sam razuman čovjek. Imam poslove, imam razloge, imam miran glas kojim se objašnjava kako nešto nije baš onako kako izgleda, kako ima i druga strana, kako se mora uzeti u obzir. Taj glas mi je koristio cijeli život. Noću mi ne pomaže ništa.
Prije trideset i jedne godine, u ovim istim satima, u Podrinju se nije spavalo. Ne znam tačno zašto to pišem večeras. Reći ću da pišem zbog njih, ali još nisam siguran da je to istina, niti da će mi ovo traganje dati kakav temelj njegovom smislu.
II
Veče jedanaestog jula.
Srebrenica je pala popodne. Ljudi su se do večeri raspodijelili, i ta raspodjela je najstrašnija stvar koju znam o tom danu, iako u njoj nema ni jednog metka.
Žene, djeca i starci krenuli su prema Potočarima, prema bazi UN, prema zastavi koja im je nešto obećavala. Muškarci nisu. Njih deset, možda petnaest hiljada, skupilo se te noći u Jaglićima i Šušnjarima i pošlo u šumu. Trećina njih bili su vojnici Dvadeset osme divizije, i ni svi oni nisu imali oružje. Ostalo su bili očevi, sinovi, komšije, ljudi koji su do juče prodavali nešto na pijaci.
Pred njima je bilo šezdeset kilometara teritorije pod kontrolom VRS, minska polja, zasjede, artiljerija na svakom prelazu. Iza njih je bila kapija baze Ujedinjenih nacija.
Nisu vjerovali zastavi. Vjerovali su šumi.
Znali su dovoljno da pobjegnu. Nisu znali dovoljno da zamisle. Ljudi umiju da naslute opasnost, ali mislim da niko od njih te noći nije mogao zamisliti koliko će sve biti temeljno, koliko organizovano, koliko brzo.
I šuma ih je izdala. Samo sporije.
III
Dvanaestog jula oko podne u Potočare su stigli autobusi. Žene, djeca i starci ukrcavani su i voženi prema Kladnju. Muškarci su izdvajani. Odvođeni su u bijelu kuću nekoliko desetina metara od baze, a odatle u Bratunac, u škole, u hangare, u magacine.
Kolona u šumi presječena je istog dana artiljerijom na putu između Konjević Polja i Nove Kasabe. Manje od trećine ljudi prešlo je asfalt. Ostali su ostali s pogrešne strane. Preživjeli su to poslije opisivali kao lov na ljude.
Trinaestog jula ubijeno je više stotina ljudi u skladištu zemljoradničke zadruge u Kravici.
Četrnaestog jula u Orahovcu.
Četrnaestog i petnaestog na brani kod Petkovaca.
Petnaestog i šesnaestog u Kozluku.
Šesnaestog na Vojnoj ekonomiji Branjevo, i istog dana u Domu kulture u Pilici.
Ubijeno je između sedam i osam hiljada ljudi. Većina njih je ubijena pošto su zarobljeni ili pošto su se predali. Među njima su bili civili. Među njima su bili dječaci. Najmlađi u jednoj od jama imao je trinaest godina, najstariji osamdeset pet.
To je trajalo nepunih sedam dana.
IV
Drugog avgusta hiljadu devetsto devedeset pete jedan analitičar u Vašingtonu gledao je snimke sa izviđačkog aviona i primijetio tri mrlje kod Nove Kasabe. Zemlja je bila prekopana. Na starijem snimku istog mjesta vidio se fudbalski teren pun ljudi koji sjede s rukama iza glave.
Desetog avgusta ti snimci su prikazani u Savjetu bezbjednosti.
I onda se dogodilo ono zbog čega, mislim, ne treba više ništa da se dokazuje.
Od septembra do početka oktobra iste godine, bageri su otvarali jame. Tijela su vađena, tovarena i vožena dalje, u udaljenije krajeve, u nove jame. Iz Branjeva na Čančarski put. Sa brane kod Petkovaca u Liplje. Iz Orahovca na Hodžićki put. Iz Glogove u Zeleni Jadar. Iz Kozluka opet na Čančarski put.
Snimci iz oktobra uhvatili su ih usred posla. Snimali su ih dok su vadili.
Tijela su se pri tom raspadala i miješala. Kosti jednog čovjeka završile su u dvije jame, ponekad u tri. Zato je bilo potrebno ono što je poslije uslijedilo, i to je stvar koju ne umijem da izgovorim a da mi glas ne zapne: ljudi su morali biti sastavljeni. Ne prepoznati. Sastavljeni. Preko sedam hiljada različitih osoba identifikovano je DNK analizom, iz sedam hiljada četrdeset jedinstvenih profila izvučenih iz kostiju koje su ležale kilometrima jedna od druge.
A sud je iz svega toga izveo jednu jedinu rečenicu, i ona je najhladnija koju sam ikada pročitao. Rečeno je, u presudi, da toliki trud oko skrivanja ne bi bio potreban da su ti ljudi poginuli u borbi.
Nisu se odali onim što su rekli. Odali su se onim što su krili.
Čovjek koji je siguran da je vodio bitku ne vozi mrtve četrdeset kilometara po mraku.
V
A sad ono zbog čega zapravo pišem.
Godinama sam mislio, jer je tako lakše, da to rade neki drugi ljudi. Neka posebna vrsta. Nešto što se prepozna po očima. Monstrumi.
Nisu monstrumi. To je najgora stvar u cijelom ovom tekstu.
Postoji čitava biblioteka o tome kako se od običnog čovjeka pravi izvršilac. Kristofer Brauning je pisao o jednom rezervnom policijskom bataljonu iz Hamburga. Nisu bili vojnici ni fanatici. Radnici, zanatlije, činovnici, ljudi srednjih godina, prestari za front. Dovezli su ih pred poljsko selo i naredili im da pobiju hiljadu petsto žena, djece i staraca, izbliza, u šumi.
Komandant im je, plačući, ponudio da istupi iz stroja ko ne može.
Od pet stotina, istupilo ih je dvanaest.
Onoj dvanaestorici se poslije nije dogodilo ništa. Nisu kažnjeni, nisu poslati na front, nisu ni ukoreni. Znači, moglo se.
Ostali su otišli u šumu i radili to cijeli dan. Bili su manje uplašeni od toga da ubijaju djecu nego od toga šta će o njima misliti onaj pored njih.
Prvi put su povraćali. Mjesec dana kasnije bili su brži i uredniji. Za šesnaest mjeseci ubili su trideset osam hiljada ljudi.
Nema trenutka u kojem su postali monstrumi. Postoji samo prvi dan, pa drugi, pa deseti.
Bilo je to takođe trinaestog jula, pedeset tri godine ranije.
Mehanizam je uvijek isti i ide ovim redom.
Prvo se drugi čovjek prestane zvati čovjekom. To se ne dogodi u jednom danu, to se dogodi kroz jezik, polako, kroz vic, kroz vijest, kroz način na koji se izgovori ime naroda.
Onda se odgovornost razlije. Naredba je došla odozgo, ja sam samo vozio autobus, ja sam samo čuvao stražu, ja sam samo bio na kapiji, onaj drugi je pucao.
Onda dođu male nagrade. Ne novac. Status među svojima. Osjećaj moći. Odsustvo kazne.
I onda dođe ono najgore, a ono nema ime u našem jeziku pa ga zovemo tuđim. Desenzitizacija. Navikavanje. Prvi put je šok. Drugi put je otpor. Treći put je navika. Peti put je posao. Čovjek se prilagodi svemu, i to je jedina osobina zbog koje smo preživjeli kao vrsta i jedina zbog koje smo opasni.
Nasilje postane radni dan.
I ne treba mi teorija za to, jer stoji papir. U martu devedeset pete, četiri mjeseca prije nego što će se išta dogoditi, potpisana je direktiva u kojoj se traži da se kod stanovništva enklava stvori nepodnošljiva situacija potpune nesigurnosti, bez nade u dalji opstanak i život. To je napisano. To je otkucano, potpisano i zavedeno.
Zato ne mogu da prihvatim rečenicu koju sam i sam bio spreman da napišem, da je to bio mrak koji je provalio iz najdubljih sjena ljudske prirode.
Mrak nije provalio. Mrak je pozvan, i to pismeno.
Namjera da se ljudi pobiju rodila se u nekoliko dana. Uslovi za nju građeni su tri godine. Opsadom, glađu, zaustavljenim konvojima, jezikom, i hiljadama sitnih dozvola koje niko nikad nije zapisao.
Ovo nije naš mehanizam. Ovo nije balkanski mehanizam, ni pravoslavni, ni srpski. Ovo je ljudski mehanizam. Isti je radio u Ruandi, gdje su komšije za sto dana pobile komšije mačetama koje su kupovane u prodavnici. Isti je radio u Mi Laju. Isti je radio u Kambodži. Isti radi i danas, tamo gdje ima rata a kontrole nema, i vidjeli smo ga u Buči, i vidjećemo ga opet.
Voljeli bismo da smo posebni. To bi bilo lakše. Da smo posebni, bili bismo ili prokleti ili nevini, i u oba slučaja bi stvar bila završena.
Ovako smo samo ljudi.
A to znači da je moguće i sutra.
VI
Sad o onome što nas boli, i o čemu ne umijemo da govorimo a da ne pokvarimo sve.
Bilo je zločina nad Srbima u Podrinju. Nisu izmišljeni. Četrnaestog decembra devedeset druge napadnuti su Bjelovac, Sikirić i Loznička Rijeka. Na pravoslavni Božić, sedmog januara devedeset treće, napadnuti su Kravica, Ježestica i Šiljkovići. Napadani su Fakovići, Zalazje, Skelani. Kuće su palile, ljudi su ubijani, sela su prestala da postoje.
Koliko ih je bilo, na to nema jednog odgovora, i ta činjenica je i sama dio priče.
Istraživačko dokumentacioni centar, koji je popisivao poimenično, ime po ime, prezime po prezime, evidentirao je sto pedeset osam ubijenih srpskih civila u opštini Srebrenica i sto dvadeset sedam u Bratuncu. Srpska knjiga mrtvih Srebrenice i Birča navodi tri hiljade dvjesta osamdeset sedam imena.
Razlika je ogromna, i ona nije laž. Ona je posljedica toga što ta dva popisa ne broje isto. Jedan broji civile, drugi broji i vojnike. Jedan broji opštinu, drugi cijelu oblast. Jedan broji dvije godine, drugi cio rat.
Kad neko sljedeći put pred vama izgovori brojku, pitajte ga šta broji. To je jedino pitanje koje vrijedi.
Za veliki broj tih zločina nije izrečena pravosnažna osuda. To je istina i to boli i to ostaje otvoreno.
Ništa od ovoga ne objašnjava juli devedeset pete. Ništa od ovoga ga ne ublažava. Ništa od ovoga ne stoji na drugom tasu vage, jer ja ovdje ne vagam, i neću da vagam, i onaj ko misli da sam ovo napisao da bi mu bilo lakše nije razumio ni jednu jedinu rečenicu, i najbolje je da ovdje prestane da čita.
VII
Moram nešto da priznam.
Dok sam pisao onaj prethodni dio, laknulo mi je.
Osjetio sam kako mi se ramena spuštaju. Osjetio sam onaj mali, prljavi mir koji dođe kad čovjek konačno kaže i ono svoje. I to me plaši više od svega ostalog što sam ovdje napisao.
Jer to znači da sam, cijelo vrijeme, čekao taj pasus. Znači da sam se kroz sve prethodno probijao da bih stigao do njega. Znači da sam možda ovaj tekst i počeo zbog njega.
I sad ne znam više zbog čega pišem.
Zbog mrtvih, ili zbog toga kako ću izgledati kad ovo objavim. Zbog istine, ili zbog toga da bih bio onaj Srbin koji je to rekao. Priznanje je jeftino kad ništa ne košta, a mene ovo ne košta ništa. Sjedim, kucam, niko me ne ganja, niko mi ne pali kuću, ujutro ću da popijem kafu.
VIII
Nisam pravnik. To moram reći, jer ono što slijedi izgovaram kao čovjek.
Tri suda su utvrdila da je u Srebrenici počinjen genocid. Postoje izdvojena mišljenja sudija. Postoji akademska manjina, ozbiljna i neuvredljiva, koja spori tu kvalifikaciju. Ona ne spori činjenice. Ona spori riječ.
I ja se u tu raspravu ne miješam, jer za nju nemam alat.
Ali evo šta znam.
Neko može reći da to nije bio genocid. Niko ne može reći da se nije dogodilo.
Niko ne može reći da nije sedam do osam hiljada ljudi ubijeno pošto su zarobljeni ili su se predali, među njima civila i dječaka, po planu, u nepunih sedam dana, i da tijela nisu poslije toga vađena bagerima i preseljena u druge jame da se ne nađu.
Tu je kraj svake rasprave. Sve ostalo je odabir riječi.
A meni je, kao čovjeku, ljudskije da tu riječ prihvatim.
Prihvatam je zato što je tako utvrđeno, pred sudovima koji su godinama slušali svjedoke i mjerili kosti. I prihvatam je zato što ljudi koji su izgubili svoje imaju pravo da budu viđeni, a ništa ne poništava čovjeka tako temeljno kao kad mu se kaže da se ono najgore u njegovom životu zapravo nije dogodilo, ili se dogodilo drugačije, ili se dogodilo manje.
I tek onda, tek kao posljedicu a nikako kao razlog, vidim i ovo.
Kad Srbin čuje riječ genocid, on ne čuje presudu. On čuje optužbu upućenu sebi. Čuje da je nešto u njemu, u njegovom ocu, u njegovom prezimenu, trajno ukaljano. Zato bježi, zato spori, zato traži rupu.
A niko ga nije optužio.
Sudilo se ljudima. Krstiću. Beari. Popoviću. Mladiću. Ljudima s imenom, prezimenom i činom, koji su donosili odluke i potpisivali naređenja. Nije se sudilo narodu, nije se sudilo prezimenu, nije se sudilo krvi. To što se moj otac zove kako se zove nije dokaz ni o čemu, i nijedan sud to nikad nije ni tvrdio.
To je ono što nas zapravo štiti. Ne to što je genocid trajao sedam dana, i ne to što se dogodio u jednoj opštini. Nego to što krivica ima ime.
I zato je poricanje najgluplja stvar koju smo mogli da izmislimo. Braneći se od optužbe koja nam nije upućena, mi je sami sebi upućujemo. Kad kažeš da se to nije dogodilo, stavljaš se uz onoga ko je to uradio pa se sakrio iza imena tvog naroda.
Namjera se rodila naglo, na kraju rata, u nekoliko dana. Ali uslovi su građeni tri godine, i to je gore, jer to znači da se moglo stati, i da niko nije stao.
I genocid je utvrđen na jednom mjestu i u nekoliko dana, a u drugim opštinama nije. Sud nije rekao da drugdje nije bilo zla, nego da drugdje nije dokazana namjera da se narod uništi.
Prijedor. Omarska. Foča. Višegrad. Zvornik.
Ko iz toga vadi olakšanje, taj nije razumio ništa.
IX
Ne mislim da je Hag pomirio ove narode. Mislim da nije, i mislim da imam pravo da kažem zašto.
Kad gledam presude, vidim nesklad. Vidim da u nekim slučajevima odgovornost ide do samog vrha i dobija najteže kazne, a u drugim se gubi u oslobađajućim presudama i blagim kaznama. Nemam dokaz da iza toga stoji namjera. Ali taj nesklad je suviše uporan da bi bio nebitan, i on je učinio da ljudi na svim stranama presude čitaju kao politiku, a ne kao pravdu.
To je Hag propustio i to se više ne može popraviti.
Ali Hag je uradio nešto drugo, i to je ono što će ostati kad svi mi budemo mrtvi.
Napravio je arhiv.
Presretnute razgovore. Satelitske snimke. Iskaze preživjelih. Forenzičke izvještaje. Grobnice, izmjerene i uparene. Kosti, sastavljene u ljude. I dokaz koji nisu napravili ni sudije ni tužioci, nego sami počinioci, onog dana kad su uzeli bagere i krenuli da vade mrtve.
Presuda se može osporavati. Prekopana jama ne može.
I još jedno, o Srbiji, jer moram i to.
Međunarodni sud pravde je dvije hiljade sedme utvrdio da Srbija genocid nije počinila i da nije bila saučesnik. Utvrdio je i da je Srbija imala uticaj na bosanske Srbe, da je mogla da spriječi zločin, i da nije preduzela ništa. Utvrdio je da ga poslije nije kaznila, jer Ratka Mladića nije izručila.
I posljednja stvar koju sam saznao dok sam se pripremao da ovo napišem, i poslije koje sam dugo gledao u zid.
Četrnaestog jula devedeset pete, dok su u Orahovcu ljudi klečali povezanih ruku, Ratko Mladić je sjedio u Dobanovcima kod Beograda, za stolom, sa Slobodanom Miloševićem i sa Karlom Biltom.
Pregovaralo se o miru.
X
Ne znam kako ovo da završim, i mislim da to i nije moj posao.
Nemam prijedlog. Nemam poziv. Neću da napišem hajde da se pomirimo, jer takve rečenice ne znače ništa i svi to znamo, i pišu se zato da bi se tekst nekako zatvorio, a ovaj tekst nema šta da zatvori.
Uskoro će svanuti. Ugasiću ekran, otići da spavam dva sata, i ujutro ću biti onaj isti razumni čovjek s onim mirnim glasom.
Ali znaću ovo.
Znaću da su te noći, prije trideset i jedne godine, ljudi birali između kapije i šume, i da su izabrali šumu, i da su bili u pravu što nisu vjerovali, i da to ništa nije promijenilo.
Znaću da nisu bili monstrumi ti koji su ih čekali, i to je najteže od svega.
I znaću da Srebrenica nije zatvorena rana, i da neće biti, ne dok se svađamo oko toga šta znači da je pravdi udovoljeno. Nije otvorena samo za one koji su izgubili svoje. Otvorena je i za nas koji nismo bili tamo, a moramo da živimo s tim što smo saznali, i s onim što smo o sebi saznali dok smo to saznavali.
To je sve što imam.
(Autor je novinar iz Novog Sada rođen u Tuzli, a tekst je u cjelosti i bez ikakvih intervencija preuzet s autorovog facebook-profila uz njegovu saglasnost.)
