Više se ni ne sjećam gdje sam to prvi put vidio ili pročitao, ali znam da me je duboko dotaklo, toliko da sam i sam morao to učiniti.
Vremenska kapsula. Ideja da se zabilježi sadašnji trenutak, sačuva u kovčegu uspomena i ostavi negdje ispod zemlje za neko drugo vrijeme, nekog drugog čovjeka, nekog ko možda neće ni znati da je upravo to pronalazak koji nosi svakodnevnicu jednog vremena.
U kapsulu sam stavio par kovanica, stari sat koji sam pažljivo navio i namjestio na tačan trenutak zatvaranja, mali papir sa mojim imenom, datum, godina… Još par sitnica, kojih se više ni ne sjećam.
Nisu bile vrijedne u očima svijeta, ali su tada za mene bile svjedoci da sam postojao. Da sam sanjao. Da sam vjerovao da će neko, jednog dana, pronaći tu kutiju i osjetiti nešto. Možda strahopoštovanje. Možda tugu. Možda samo čuđenje.
U svojoj dječačkoj mašti, zamišljao sam kako neka bića iz dubine svemira dolaze na Zemlju nakon što su je ljudi napustili. Nađu moju kutiju i u njoj tragove civilizacije. Moju poruku. Svjedočanstvo jednog malog bića koje je voljelo, sumnjalo, gledalo u zvijezde. Mislio sam, makar će neko znati da sam bio tu.
Ali onda dođe zrelost, kao hladna kiša, i shvatiš da mašta ima kratak vijek trajanja u svijetu koji ne zna šta bi s njom. Svijet danas ne sluša, ne pamti, ne razumije. Ponekad, kad mi misli odlutaju u tišinu, sjetim se svoje vremenske kapsule. I tada, iskreno, poželim da je niko nikada ne pronađe.
Da ostane zakopana zauvijek, nedirnuta, daleko od pogleda i ruku koje nisu zaslužile da dotaknu snove jednog dječaka. Jer kakav je to svijet gdje snove pronalaze oni koji su do juče mobitelom ganjali Pokémone po ulicama, a danas, s golim gležnjevima i telefonom u ruci, smatraju da su engleske riječi izgovorene kroz naš jezik vrhunac kulturnog izričaja?
Otvorili bi je snimajući viralni video pod nazivom „Arheološka iskopina iz vremena kad se još pisalo rukom“, a snovi jednog dječaka bili bi samo još jedan trenutak zabave, ili još gore, ismijavanja.
Nama su ostavljene istorijske knjige, a mi skrolamo novosti prvog komšije, ostavljene su nam šume, a mi mjerimo zagađenost zraka, ostavljene su nam sve greške predhodnih generacija da ih sakupimo, saberemo i rezultat sebi prisvojimo za nauk. A smisao?
Smisao se više i ne traži. Nije na tržištu. Zato neka moja kapsula ostane gdje jeste. Neka miruje u zemlji, možda uz korijen nekog drveta koje će s vremenom obgrliti te metalne zidove limene kutije kikirikija i sačuvati ih od dodira onih koji ne znaju šta traže. Jer ona ne nosi samo par starih stvari.
Ona nosi jedno djetinjstvo. Jednu nadu. Vjeru da će neko, nekad, možda razumjeti. A ako takvih više nema, neka ostane zauvijek neotvorena. Jer snove ne treba davati onima koji u snove ne vjeruju.
