PIŠE: Amila Ibrahimović, saradnica Fondacije za podršku i razvoj mentorskih programa “Stariji brat, starija sestra” za mentorstvo.ba
Dugi niz godina uspješne realizacije programa Stariji brat, starija sestra, nebrojeno puta nam je pokazao da starija braća i sestre zajedno sa svojim mlađima imaju moć da jedni kod drugih probude ono za što nisu bili ni svjesni da to zaista i mogu raditi.
Tako smo, u Banjaluci, razgovarali sa Dušanom, dvadesetogodišnjim studentom psihologije i starijim bratom u Udruženju „Nova generacija“. Dušan nam priznaje kako je na samom početku druženja imao određenu dozu straha, budući da je njegov mlađi brat bio poprilično povučen te je Dušan iz tog razloga mislio da je on taj koji ne odgovara dječaku. Srećom, taj osjećaj nije dugo bio prisutan i pokazalo se da je samo bilo potrebno vrijeme da se dječak opusti i navikne da ima starijeg brata, s kojim sada rado stvara uspomene ali i uči od njega.
Tokom razgovora, Dušan je s nama podijelio i zanimljivu situaciju a koja se tiče njegove, sasvim neočekivane, uloge trenera malom fudbalskom timu, kojeg je njegov dječak također dio.
“Naime, počelo je tako što smo se dogovarali da izađemo jedan vikend i, pošto sam ja bio u kontaktu sa njegovom mamom, objasnila mi je da moj dječak i njegov fudbalski tim žele biti dio turnira i da im treba trener. Ni sam ne znam kako ali sam prihvatio tu ulogu. Međutim, to ne bi bilo toliko čudnovato da ja nisam takoreći ‘operisan’ od fudbala, što sam i objasnio dječacima u timu. Ali rekao sam im da ću, u najgorem slučaju, biti njihova moralna podrška. Ubrzo smo počeli s treninzima i sada ostaje da vidimo kako će sve to izgledati na samom turniru”, sa uzbuđenjem nam je ispričao Dušan.
O tome koliko dobrom smatra svoju ulogu starijeg brata kaže: “Iskreno, lično ne vidim neke promjene kod dječaka ali to je sigurno zbog toga što se u zadnje vrijeme baš često viđamo pa se neke sitnice i ne primijete ali ono na što sam posebno ponosan su viđenja i komentari ekipe ovdje u Udruženju, koji itekako primjete poboljšanja kod dječaka, a što meni daje dodatni vjetar u leđa kada je u pitanju kvalitetno druženje s njim. Volio bih i bilo bi jako lijepo da, ukoliko nam se životne mogućnosti poklope, ovaj naš kontakt održimo i poslije učešća u Programu.”
Da bi i djeca i volonteri znali kako na najbolji način upotpuniti svoja druženja, kako se nositi sa neplaniranim situacijama te kako bi uvidjeli svoje ali i uspjehe drugih u ekipi, tu su Tatjana (koordinatorica) i Vanja (stručna saradnica), koje su uvijek tu, kako Dušan kaže, da daju pravi savjet i čine da ovo Udruženje bude ovakvo kakvo jeste i bilježi sjajne rezultate.
Za kraj, Dušana smo pitali, da se njegov mlađi brat može poistovjetiti sa jednim danom u sedmici, koji dan bi to bio? Uz smijeh i radost u glasu, Dušan je odgovorio: „Nisam siguran, ali najčešće se vikendom viđamo, tako da vjerovatno subota ili nedjelja, budući da me vežu za njega. Istovremeno, tu su i treninzi fudbala, koji budu nedjeljom, tako da možemo reći da bi to bila nedjelja poslije podne.”
Sretni što smo dio i ove priče, Dušanu i njegovom mlađem bratu, cijeloj ekipi Udruženja „Nova generacija“ ali i fudbalskom timu sa Dušanom na čelu, od srca želimo puno uspjeha u svim aktivnostima koje im slijede te vjerujemo da će svaki trenutak iskoristiti za postizanje vrhunskih ciljeva.
