Prije nekoliko dana Washington Post je objavio komentar na knjigu „Pogledaj Sjedinjene Američke Države“, Petera van Agtmaela. Ovaj fotograf po zanimanju bavi se temom fotografskog pokrivanja sukoba širom svijeta ali i u Americi kroz njemu katakterističan vizualni osvrt na svoja iskustva.
Kao mnogi fotografi u ratnim zonama i van Agtmael je inicijalno kako kaže bio privučen romantiziranim shvatanjem bavljenja poslom ratnog fotografa – rizici, adrenalin, ratne fotografije i sve ostalo što ide uz ovu karijeru. No, on isto tako tvrdi da je rat samo „manifestacija nevjerovatno neuravnotežene dinamike moći, prožeta dvoličnošću i zlokobnosti.“
Otprilike slične spoznaje ima većina fotografa i fotografkinja u čijem su fokusu ratovi i posljedica istih.
Na nedavnom predavanju Antonija Cosse, fotografa iz Mozambika sa adresom u Češkoj Republici, ono što ratna fotografija često zanemari došlo je u fokus. Antonio za sebe kaže da jeste fotograf koji se bavi ratovima i sukobima ali iz jednog drugačijeg ugla – on prati migrantske rute i kroz fotografije pokušava pokazati život u čekanju – čekanju prelazaka granica, sigurnosti, doma…
Na svome putu sa izbjeglicama iz Sirije, Mijanmara i Ukrajine prelazio je granice, dijelio svakodnevni život i usput kreirao priču o njihovim životima. „Na izbjegličkom putu postoje životni kodovi, način na koji prolaziš koju granicu, koje taktike koristiš i slično. Strašno je kada spoznate da postoje djeca koja su odrasla u izbjegličkim kampovima, groblja izbjeglica u kampovima i da to više nisu mjesta čekanja nego mjesta života“, rekao je Cossa. No, nastavlja govoreći kako uz sve probleme na koje izbjeglice nailaze i uprkos činjenici da se većinom ne poznaju postoji opipljiva solidarnost unutar kampova i na rutama.
Na pitanje koja je uloga fotografa u kreiranju narativa o ratovima širom svijeta Cossa tvrdi:
„Morate znati dvije činjenice o fotografiji: neki ljudi prave fotografije, a neki ih jednostavno okidaju. Ova prva grupa razmišlja o tome za koga ih kreira i one zapravo pripadaju onima koji ih gledaju. Mediji često od fotografa traže određene narative, to je ono što me maklo od agencijskog fotografiranja. Vidimo kako se mijenjaju narativi od empatije prema vrlo strogim stavovima i političkim odlukama o migrantima a sve zasnovano na medijskom izvještavanju i na koncu fotografijama koje mi pravimo.“
Mediji se najčešće koriste određenim strategijama pri predstavljanju informacija, posebno kroz upotrebu vizualnih elemenata poput fotografija. Neke od tih strategija su kategorizacija odnosno kreiranje suprotstavljenih kategorija pojedinaca (mi i oni), kadriranje (framing) i fokalizacija. Možda najzanimljivija strategija u ovom smislu jeste kadriranje, odnosno način na koji mediji biraju određene aspekte stvarnosti i predstavljaju ih publici – šta se bira da bude prikazano, šta se ignorira, kako se informacije predstavljaju čitaocima, na koji način se organizira i slično. Na primjeru bosanskohercegovačkih medija vidna je promjena kadriranja i narativa o izbjeglicama sa Bliskog istoka u periodu od 2014. do 2020, ali i predstavljanja određenih događaja u i van države, ovisno o tome koliko je medij (ne)zavisan.
Iz ovih razloga fotografi u ratnim zonama i na migrantskim rutama, ali i mediji generalno, snose veliku odgovornost da predstave te događaje na human način, tražeći balans između činjenica i ljudskosti. Usred haosa uzrokovanog ratovima i migracijama, njihov rad uveliko oblikuje percepciju javnosti o određenim događajima, a posljedično i političke odluke. Imperativ je da se svi fokusiraju na razumijevanje a ne eksploataciju tuđe žrtve.
