Prije par dana je sa sastanka najviših bosanskohercegovačkih dužnosnika zaduženih za željezničku infrastrukturu poslana poruka kako je pokrenuta inicijativa za rekonstrukciju pruge od Doboja do Zvornika. Osim predstavnika Ministarstva komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine, sastanku su prisustvovali predstavnici entitetskih ministarstva, predstavnici željezničke korporacije BiH, te direktori firmi koje upravljaju željeznicama dva bh. entiteta.
Na sastanku se razgovaralo o tome „kako konkretno pokrenuti potpunu rekonstrukciju pruge od Doboja do Zvornika i dalje prema Srbiji“. Naglašena je i jaka zainteresiranost Republike Srbije za ovaj projekt, a vrijedi se prisjetiti i kako je to bila jedna od glavnih tema razgovora prilikom posjete ministra komunikacija i prometa BiH Edina Forte Srbiji u martu prošle godine, nepuna dva mjeseca nakon imenovanja novog saziva Vijeća ministara BiH.
Tom prilikom je Forto izjavio: „Izuzetno je važno da željeznički koridor koji ide od Banje Luke preko Doboja i Tuzle na Zvornik i dalje u Srbiju oživimo i moderniziramo te da protok ljudi i robe bude puno bolji, što je ključno za razvoj dviju zemalja.“ Nešto slično će Forto ponoviti i nakon spomenutog sastanka od prije par dana, te je naglasio kako je Srbija jako zainteresirana za apliciranje na bespovratna sredstva Europske unije za ovaj projekt.
A projekt bi mogao koštati oko 500 miliona eura, uključujući priključak prema aerodromu Tuzla i jedan krak prema Brčkom. „To ne samo da je bitno za privredu, znamo da će biti isplativo, jako je bitno da ovakvi projekti zažive zbog putničkog saobraćaja kako bi građani cijele regije, a posebno BiH, mogli napokon da putuju onako kako su već naučili putovati građani cijele EU i šire“, rekao je državni ministar.
Minstar saobraćaja i veza RS-a Nedeljko Čubrilović kazao je da nije potrebno objašnjavati kolika je važnost ovog koridora za privredu tuzlanskog bazena, prije svega sarajevskog i banjalučkog, zatim za uvezivanje sa lukom Ploče i uvezivanje sa državom Srbijom i njenim potencijalima.
Dakle državni ministar, objašnjavajući koliko je ova pruga bitna, kaže „znamo da će biti isplativo“, dok entitetski veli kako „nije potrebno objašnjavati“ njenu važnost za privredu tuzlanskog bazena koja je uništena privatizacijom i skoro da i ne postoji, sarajevskog bazena koji se ne nalazi na njenoj trasi i banjalučkog kojem je svojevremeno propao posao sa milanskom tržnicom zbog nedovoljnih količina robe koje može osigurati.
Ova objašnjenja su snagom argumenata u nivou onih kojima se prije sedam godina opravdavalo povećanje akciza na gorivo kao preduvjet za kredite za izgradnju koridora Vc i pomoć MMF-a. Ako se prisjetimo, tada je povećavanje nameta na gorivo praćeno objašnjenjima kako će nam doći IKEA ili kako će izgradnja autoputa dovesti do povećanja nataliteta. No, iako svako razuman treba pozdraviti ulaganja u infrastrukturu, nije nerazumno ni postaviti pitanja u vezi opravdanosti investiranja, očekivanih benefita i ispravnosti prioriteta – jednostavno, kakve su konkretne brojke na osnovu kojih „znamo da će biti isplativo“, da se barem reda radi objasni koja je to privreda koja zahtijeva trošak od milijardu maraka na poboljšanje jednog dijela infrastrukture, te šta je to što prugu Doboj – Zvornik čini prioritetom u tolikoj mjeri da je državni ministar ni dva mjeseca nakon imenovanja baš nju uzeo u fokus.
Bez tih objašnjenja, koja su stvar prakse u društvima koja funkcioniraju na principima otvorenosti i transparentnosti, uvijek postoje mogućnosti pogrešnih tumačenja. Takva su i tumačenja koja smatraju da u cijeloj priči nisu čista posla i da je u pitanju izgradnja infrastrukture za nemilosrdnu eksploataciju prirodnih bogatstava Bosne i Hercegovine.
Ako neko sa solidnim znanjem geografije pogleda najavljenu trasu pruge, ne može da sebi ne postavi neka pitanja. Jedno od njih je sam početak trase koji jeste u Doboju kao ključnom željezničkom čvorištu BiH, ali koji nekom koincidencijom leži pod planinom Ozren, navodnim značajnim nalazištem litijuma protiv čijeg istraživanja i eksploatacije se ovih dana bore lokalni aktivisti.
Kraj ove trase je u Zvorniku, a tu se, po riječima ministra Čubrilovića dešava „uvezivanje sa državom Srbijom i njenim potencijalima“. Zanimljivo, ali oblast u Srbiji na koju se trasa nastavlja jeste oblast Jadar i njena općina Loznica u kojoj već par godina traje borba protiv eksploatacije litijuma. Jedno vrijeme se činilo kako su građani Jadra dobili bitku protiv rudarenja litijuma, ali bilo je potrebno da se u Europskom parlamentu povede rasprava o regularnosti izbora u Srbiji pa da njen predsjednik Aleksandar Vučić promptno otvori mogućnost eksploatacije ove rude u okolini Loznice.
Nadalje, upitno je za šta je u trenutnim okolnostima potreban krak željeznice prema aerodromu Tuzla koji nema razvijen teretni saobraćaj, ali puno razumljiviji bi mogao biti krak prema Brčkom. Naime, ukoliko vam nije baš najbolje poznata geografija sjeveroistočne Bosne, sam pogled na mapu će vam reći kako se između osovine pruge Doboj – Zvornik i distrikta Brčko nalazi naizgled nevažna mala općina Lopare. Ova općina nije velika niti bogata, ali – kako istraživanja pokazuju – leži na velikim rezervama litijuma zbog čega su mještani u strahu od mogućeg uništavanja okoliša.
Na kraju, nije za zanemariti ni kako u onaj banjalučki bazen spadaju i Prijedor i Sanski Most koji su bogati ugljem, a za čiji izvoz u Srbiju bi bilo neophodno elektrificirati i modernizirati prugu od Doboja do Zvornika. Naravno, ni u ovim lokalnim zajednicama eksploatacija rudnih bogatstava ne prolazi bez otpora građana.
One koji u svemu vide teorije zavjere neće biti lako uvjeriti kako iza velikog interesa EU da učestvuje u finansiranju ove pruge ne leži plan za izmještanje prljavih tehnologija na rubne područje Unije ili izvan nje, tim prije što se planirani vremenski okvir za izgradnju ove željezničke komunikacije otprilike poklapa sa vremenom u kojem bi, ukoliko sve bude išlo kako je zamišljeno, trebala započeti i eksploatacija litijuma iz sjeverne Bosne. Ukoliko je zaista riječ o projektu za kojeg „znamo da će biti isplativo“, vlastima ne bi trebalo biti teško građanima ponuditi jasne pokazatelje koji će osigurati njihovu podršku. No, ako je riječ o svojevrsnom „Lithium Expressu“ ne treba sumnjati ni u otpor lokalnih aktivista.
