Četvrti je august 2023. godine. U Krajini sparina. Danas se obilježava početak vojno-redarstvene akcije Oluja iz devedeset pete. Srbi u Hrvatskoj održavaju komemoraciju žrtvama, a u Prijedoru se sve priprema za obilježavanje godišnjice raspuštanja logora Omarska. Od maja do danas je izgrađen spomenik ubijenoj djeci Prijedora, prihvatanje vodi ka pomirenju, toj odvratnoj i toliko puta prožvakanoj riječi koja nam napokon više neće trebati. Predsjednik Republike Srbije se ne miješa u unutrašnje poslove države preko Drine, a politička elita u Bosni i Hercegovini ne djeluje protivustavno. Nema potrebe za sankcijama velikih sila, mi svoje nepravednike sami sankcioniramo. Da, ali samo u nekom paralelnom univerzumu.
Četvrti je august 2023. godine. U Krajini sparina. Od vijesti izdvajamo: GSS spašava Austrijanca u Ljubuškom, drugo je kolo Premijer lige BiH i nevrijeme u Sloveniji. Period od maja do augusta prožet je nekim užasnim osjećajem težine na prsima, osjećajima nedostajanja, nostalgije, a u ustima gotovo da osjetiš metalni okus koji podsjeća na krv i podsjeća na žice. Dijaspora, ta grupa ljudi protjeranih 1992. godine nacionalističkim politikama, ali i u kasnijim godinama nekim drugim politikama, odlaze i dolaze i u Prijedoru se ponovo čuje onaj dobro poznati ljetni žamor, koji s jeseni samo stane i onda se molimo, kako ko i kako kome, da što prije dođe iduće ljeto.
Sa plakata nas gleda neko neobično lice ispred zastave Republike Srbije, nezgrapno uređen vizual u fotošopu, razmišljam, a s njega poruka: ПОДРШКА ЗА БРАТА. Lice s plakata je Aleksandar Vulin, direktor Bezbjednosno-informativne agencije (BIA) Srbije koji je odnedavno pod sankcijama Sjedinjenih Američkih Država i stoga – подршка.
Svi su u žurbi. Ta dijaspora koja danas putuje pakira se užurbano jer su jedno smetnuli – ovog 4. augusta Prijedor je zatvoren od 14 sati i bilo bi dobro što prije se izvući iz gužve. „Obavještavamo građane da će, povodom obilježavanja Dana sjećanja na sve stradale i prognane Srbe u oružanoj akciji „Oluja“ – 4. avgusta 1995. godine na snazi biti potpuna obustava saobraćaja u Prijedoru 4. avgusta u periodu od 14 do 22 časa“, glasi obavijest za Prijedorčane i Prijedorčanke. Odakle tu? Odakle baš sada? Ko dolazi? Zašto je zatvoreno?
Četvrtog augusta Prijedor je domaćin Aleksandru Vučiću, predsjedniku Srbije i predsjedniku RS – Miloradu Dodiku, Vulina podržava i zove bratom, a ni traga ni glasa o tome gdje je 3176 žitelja Prijedora kojih od proljeća 1992. nema. Tri hiljade stotinu i sedamdeset šest života, od čega stotinu i dvoje djece nisu dovoljno vrijedni da gradske vlasti u Prijedoru 2023. godine zatvore bilo šta a ne cijeli grad u spomen na ubijene sugrađane i sugrađanke. Vučićev dolazak tretira se kao djelo epskih razmjera, zbog njega se građani obavještavaju da im je kretanje ograničeno, i ima neke simbolike u tome što se ta obavijest za sve građane čuje sa istih medija koji su prije trideset godina upozoravali samo jedan dio građana da im je kretanje ograničeno i to uz nošenje bijelih traka.
Licemjerje isijava jednako iz asfalta i jednako iz šuma Kozare, nekadašnjeg simbola otpora fašizmu. Danas je Kozara tu tek tako, izvučena iz konteksta i iskorištena kao oružje mobilizacije po političkoj potrebi.
Čitam priču o ženi iz Gline i njenom putu tokom Oluje. Ljudske sudbine me uvijek duboko dotaknu. Prepričavajući njen život u tom periodu, autor, njezin sin, citira je: „Kad je krenula informacija da je Knin pao, da su glavni pobjegli, onda se narod zapitao: čekaj, za koga ja ratujem, idem i ja spašavati svoju familiju.“ Nakon toga, čitam Facebook status Bojane Selaković koja završava misao rečenicom: „Do tada, svaka borba koja se tiče bilo kojih unutrašnjih, a zapravo suštinskih problema svih nas koji u Srbiji živimo, moći će da se zamaskira nacionalnom mobilizacijom protiv nekih spoljnih neprijatelja.“
I zapitam se isto kao žena iz Gline – za koga ja da ratujem?
Za koga radimo ovo sve, kome smo robovi i ropkinje i koja sumanuto slušamo istovremeno ojađeni i osnaženi nacionalizmom koji dišemo, spavamo, jedemo, pijemo?
Prijedore, zatvorio si vrata za 3176 svojih građana i građanki. Zatvaraš vrata i nama danas. Otvorio si ih Vučiću, Dodiku, inima i njihovoj politici zasnovanoj na principu – tražimo neprijatelja van našeg nacionalnog tora da ne vide da smo zapravo mi pravi neprijatelji.
I dok dan odmiče, nevrijeme iz Slovenije prilazi Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a ušuškano stanovništvo ovih prokletih predjela pjeva borbene, naše je da se zapitamo ne da li smo nego koliko smo zakasnili da reagiramo na ovakve pojave i jednom za svagda im kažemo da idu dođavola i da njihove političke igre nemaju bujruma ovdje, a s plakata da bljesnu lica nas i подршка угњетаваном народу.
