U bosanskohercegovačkom društvu su smutnje i laži politički instrumenti, razvijeni i plasirani kako bi zamaglili stvarnost i zbunili narod. Na svakom koraku svjedočimo širenju poluistina i neistina. Zbog toga ljudi gube povjerenje u institucije, umorni su od lažnih obećanja i sve teže mogu da prepoznaju šta je istinski važno, a šta je samo još jedan dimni signal, još jedan trik da se preusmjere misli i emocije. I dok se ove manipulacije šire, s njima raste i prostor za radikalizaciju ideja, koje iako se ne izgovaraju otvoreno, podržavaju opasne narative. U takvoj atmosferi lako se skrene ka eugeničkom razmišljanju – ka ideji o tome ko je pravi, autentični pripadnik određenog naroda, ko ima pravo da ga predstavlja, a ko narušava tu zamišljenu čistoću identiteta.
Iako se u javnom prostoru u Bosni i Hercegovini rijetko koriste pojmovi poput eugenike, principi koji stoje iza nacionalističkih narativa o demografskim trendovima se baziraju na strahu od nestanka naroda ili tvrdnjama da su određeni teritoriji samo za jednu etničku grupu. Naizgled bezopasne izjave o prirodnom pravu jednih naroda na određene teritorije ili o opasnosti od miješanja naroda, sa vremenom su postale sve dominantnije. Dovoljno je da se, kroz razne oblike govora, sugeriše da su neki identiteti prirodniji, ispravniji ili legitimniji od drugih. U zemlji koja je pretrpjela rat u kojem je osnovni pokretač bio etničko čišćenje, svaki takav narativ, ma koliko bio prikriven, nosi opasnu simboliku.
U isto vrijeme, pojam legitimnosti postao je ključan, ali i najviše zloupotrebljavan pojam u političkom životu Bosne i Hercegovine. Najčešće u javnom prostoru slušamo ko ima pravo da predstavlja narod, čiji je politički mandat validan, a čiji nije. Međutim, legitimnost, u stvarnosti, vrlo često se svodi na nešto što je matematički proizvedeno – nadglasavanje, etnička većina ili pravo na ekskluzivitet u odlučivanju. I dok nacionalistički diskurs često poziva na volju naroda, zaboravlja se da pravi demokratski princip uključuje jednakost svih građana, bez obzira na njihov identitet. Ako legitimnost postane isključivo pravo jedne etničke grupe, onda prostor za političko djelovanje postaje opasan. Građani prestaju biti pojedinci sa svojim pravima, a postaju članovi kolektivnih identiteta čija se vrijednost mjeri samo kroz etničku pripadnost, a ne kroz rad, trud ili doprinos društvu.
U takvom okruženju, smutnja i laži više nisu samo nuspojava, one postaju sistemski resurs. Političke elite ih koriste da bi se održale na vlasti, da bi održale strah i vratile diskurs unazad, decenijama. Historijske neistine, teorije zavjere, selektivno pamćenje, sve to postaje osnov za stvaranje paralelnih stvarnosti u kojima je jedan narod uvijek ugrožen, a drugi prijetnja. Kada se jedna etnička grupa stalno prikazuje kao žrtva, tada je lako opravdati najopasnije ideje. One ideje koje govore da treba očuvati čisti identitet, da miješanje naroda slabi zajednicu ili da teritoriji pripadaju samo onima istog porijekla. Te ideje, ma koliko bile politički obazrivo upakovane, nesumnjivo odražavaju širu eugeničku logiku.
Bosna i Hercegovina, sa svojim tri konstitutivna naroda, brojnim manjinama i rastućim brojem ljudi mješovitih identiteta, pokazuje da je svaka ideja o striktnoj etničkoj homogenosti ne samo politički neodrživa već i društveno destruktivna. Niti jedan narod u Bosni i Hercegovini nije ikada živio u izolaciji. Niti postoji čista kultura, tradicija ili biologija – historija Bosne i Hercegovine nam to dokazuje. Upravo ta historijska isprepletenost treba biti temelj za novo shvatanje legitimnosti, a to je da ono ne počiva na biološkim ili etničkim kriterijima, već na jednakim pravima, otvorenosti institucija i slobodnom pristupu svim demokratskim procesima.
Kada sagledamo sve ove pojave – smutnje, laži, skrivene eugeničke ideje i pogrešna shvatanja legitimnosti – postaje jasno da one čine zatvoren sistem, koji se hrani vlastitim strahovima i stalno proizvodi političku nestabilnost. Da bismo izašli iz tog začaranog kruga, potrebno je jasno komunicirati, razvijati medijsku pismenost, ojačati institucije i imati političku hrabrost da se odbaci retorika koja dijeli građane na osnovu porijekla. Bosna i Hercegovina da bi izgradila stabilno društvo, mora priznati da njena stvarna snaga leži u pluralnosti, a ne u pokušajima da se ta pluralnost uništi i da se stvaraju homogene zajednice. Ukoliko bosanskohercegovačko društvo ostane pluralno, onda ćemo imati priliku da u budućnosti izgradimo jedno zdravo i progresivno društvo. Ne moram govoriti šta će se desiti ukoliko se pluralnost uništi.
