U Bosni i Hercegovini, mladi ljudi se često nalaze na raskrsnici između političke apatije i želje za promjenama. Kao generacija koja nosi ogromni potencijal za kreiranje društvenih promjena, suočavaju se s izazovima i pitanjima kako preći iz faze pasivnosti u aktivizam. Zašto, iako brojniji i obrazovaniji, su još uvijek zapečaćeni u sjenama političkih odluka i društvenih struja koje ih isključuju?
Iako je teško generalizirati, mnogi mladi ljudi osjećaju da je njihov glas izgubljen u moru političke dreke te da je učešće, recimo, u protestima više simbolično nego da stvarno ima nekog uticaja. Protesti, iako potrebni, ostaju bez konkretnih rezultata, a mi ne osjećamo stvarnu moć da pokrenemo promjene koje želimo vidjeti. Ovdje ne govorim samo o onim koji izlaze na ulice – već o onima koji ostaju po strani i pitaju se: Kako će moj glas zaista promijeniti stvari?
Mnogi mladi ljudi danas u Bosni i Hercegovini ne vjeruju u mogućnost promjene kroz politički aktivizam. Za mlade ljude, političke stranke su postale sinonim za interesne grupe koje često ne zastupaju stvarne potrebe građana i građanki. Iako bi protesti mogli biti jako dobar alat za iskazivanje nezadovoljstva, skepticizam prema njihovoj efikasnosti je prisutan. Pa se postavljaju pitanja: Zašto izlaziti i riskirati, ako već znamo da će napori biti marginalizirani? Da li se angažovati i riskirati ili se povući i čekati bolje vrijeme koje nikada ne dolazi?
Čini mi se da mnogi mladi ljudi razmišljaju o posljedicama koje bi mogli snositi, bilo da se radi o prijetnjama i uvredama po društvenim mrežama zbog političkog stava ili straha da će možda izgubiti prilike za zapošljavanje i budući napredak.
Bitan aspekt u ovoj temi je borba za osnovne životne uslove koja postaje prioritet naspram svih drugih društvenih aktivnosti. Nezaposlenost, niska primanja, politička i sigurnosna nestabilnost i finansijska nesigurnost čine da je naš fokus usmjeren ka preživljavanju. Aktivizam postaje luksuz koji si mnogi ne mogu priuštiti jer svakodnevne borbe zahtijevaju svu našu pažnju i energiju.
Ovakva pragmatičnost, iako razumljiva, dolazi s posljedicama. Ako cijeli fokus stavimo na lične interese, rijetko ćemo imati vremena ili želje da se angažujemo na pitanjima društvenih promjena koje bi mogle imati dugoročni uticaj na nas i našu okolinu. To postaje začarani krug u kojem “preživljavanje” dolazi na prvo mjesto, a borba za društvene promjene ostaje u drugom, čak i trećem planu.
Ipak, sve ovo ne znači da smo potpuno izgubljeni. Iako nismo uvijek na prvim linijma protesta, možemo mnogo učiniti u svojim okruženjima. Biti aktivan građanin ili aktivna građanka znači aktivno sudjelovati u društvenim i političkim procesima koji oblikuju širu zajednicu. To podrazumijeva biti informisan o društvenim, političkim i ekonomskim pitanjima i koristiti to znanje za donošenje odluka. Aktivni građani i aktivne građanke nisu samo pasivni promatrači, već se snažno aktiviraju u zalaganju prema promjenama koje žele vidjeti u društvu.
Učešće u izborima, političkim debatama, podrška organizacijama za ljudska prava, ravnopravnost i dr. ključni su aspekti aktivizma. Volontiranje u lokalnoj zajednici i učešće u društvenim projektima su također dobri načini društveno – odgovornog angažmana. Aktivni građani i aktivne građanke pozivaju vlast na odgovornost i transparentnost, kritikujući nepravdu i korupciju. Oni koriste svoj glas i resurse za postizanje pozitivnih promjena u društvu. Kroz svoj angažman u društvu, aktivni građani i aktivne građanke, stvaraju društvo temeljeno na pravdi, jednakosti i slobodi.
Autor je predsjednik Jevrejskog kulturno – prosvjetnog i humanitarnog društva “La Benevolencija” i mirovni aktivista sa fokusom na ljudska prava, međureligijski i međuetnički dijalog
