Ko god je čitao knjigu “Hajdi” ne može zaboraviti prizore prelijepih planina, Djedovih koza koje jedu ljekovitu planinsku travu i daju mlijeko i sir od kojih se vraća zdravlje. Iako je katunsko stočarstvo u izumiranju, u Bosni i Hercegovini se još mogu pronaći slične oaze u kojima stoka pase ljekovite trave na visokim nadmorskim visinama. Jedan od primjera je čobanski stan na Policama, na planini Visočici.
U njemu su i ovog ljeta Nezira i Samir iz Zenice, koji se već godinama bave stočarstvom, i na Visočicu dovode preko 150 ovaca i malo stado krava. Samir je ponosan na svoje stado autohtone vrste pramenka, koje mirno pase na obližnjim pašnjacima: “Sami smo na Policama bili do neki dan, evo sada su nam stigle komšije i uređuju tor za svoje stado. Nije lako živjeti na ovaj način, ali se može dobro i pošteno zaraditi. Tokom raspusta nam dođu i djeca, pa pomognu oko stoke”. Na pitanje o podsticajima od države, Samir odmah otvara temu o nejednakom pristupu u različitim kantonima i na raznim nivoima vlasti: “Kanton Sarajevo ima dobre podsticaje za stočare, u Distriktu su najbolji, dok se kod nas u Zenici zaista daje malo, 3 KM po grlu. Srećom, državni nivo daje bolje podsticaje, pa se nekako može sve ovo isfinansirati”.
Dok priča, miluje malog crnog ovčarskog psa koji je kako kaže, već krenuo za ovcama i “uči zanat”. Problema sa vukovima i drugim zvijerima nisu srećom imali.
Njegova supruga Nezira pravi ukusan i zdrav ovčiji i kravlji sir, koji se može kupiti odmah kod njih. Kažu da nisu jedini sa stadom na ispaši, ali jedini prave i prodaju sir. Nezira je vrijedna žena, pored posla oko stoke, mlijeka i sira, posadila je i cvijeće, a ima i baštu sa povrćem. Problem je osim nedostatka struje to što nema ni interneta, a voda iako blizu, ipak se mora donositi ručno svakog dana. Nezira kaže: “Bajram će uskoro, pa sam uz kćerkinu pomoć oprala na izvoru ova dva ćilima. Jedna žena je ponijela da opere našu posteljinu u mašini, ipak je lakše tako. Moramo se snalaziti”.
Visočica je planina koja čini prirodnu granicu između Bosne i Hercegovine, a zbog asfaltirane ceste sada je postala pristupačnija. Vožnja ovom visokom cestom predstavlja istinski užitak i jedinstven doživljaj, jer se osim prelijepih prizora prirode usput prolazi i pored brojnih nekropola stećaka, kao i restorana sa domaćom hranom. Bez obzira da li krenete iz Sarajeva ili iz Konjica, Visočica je sada lako dostupna, osim u zimskim mjesecima kada je cesta zatvorena zbog sniježnih nanosa.
Još je 1933. istoričar Jovo Popović pisao: “Na Visočici ne vlada oskudica sa vodom. Na njoj nema jezera, potoka ni riječica. Jedan jedini potok, Mandin Potok, nalazi se u sjeveroistočnom rubu planine. Ali na sve strane po njoj ima živih vrela i kratkih potočića, koji se brzo utope u bujnim pašama. Stoga su pašnjaci po Visočici uvijek svježi i bujni. Stoga tu planinu sami stočari nazivaju »Ovča Bašča«. Prostorno Visočica nije velika planina. Njezin pašnjački prostor zahvata maksimalno površinu od 2500 ha. Ipak je ona kadra da ishrani preko ljeta oko 20.000 glava sitne i do 500 glava krupne stoke. Njezine paše su nesumnjivo daleko bolje nego one po Bjelašnici.”
Danas možete primijetiti najviše 4-5 stada ovaca na pašnjacima ove prelijepe planine. Narodno predanje kaže da je najviši vrh Visočice (Džamija, 1.967 metara nadmorske visine) dobio ime po tome što su nekada stočari svake godine krajem ljeta na vrhu zidali od kriški sira džamijsku munaru u znak zahvalnosti za mnogobrojne bujne pašnjake koje im je pružila planina Visočica. Nažalost, ta su vremena prohujala.
Šteta je što ne znamo koristiti naša prirodna bogatstva. Kada sljedeći put budete kupovali mljeveno meso gdje kao zemlja porijekla piše nekoliko zemalja na jednoj porciji, kada budete kupovali mlijeko u tetrapaku koje je reciklirano po nekoliko puta, i sir koji ima okus kao bezukusna guma – sjetite se da postoji bolje i zdravije, i pri tome naše.
