Da problem parkiranja u glavnom gradu Bosne i Hercegovine predstavlja jednu od najvećih frustracija njegovih građana – nije neka novost. Svaka vlast je do sada obećavala učiniti nešto po tom pitanju, ali godine prolaze a stanovnici gradske zone i svi oni koji se kakvim poslom tokom radnog vremena zateknu u središtu Sarajeva i dalje redovno kunu zlu sudbinu i nadaju se da će neko konačno nešto poduzeti.
Opravdanja se uvijek nalaze u lošoj koordinaciji između općina, grada i kantona, loše definisanim nadležnostima i odsustvu volje da se rješavanju ovog problema pristupi odlučnije. Neke od opcija koje se spominju kao, doduše nerealistično, rješenje jeste izmještanje velikog broja institucija iz gradskog središta.
Neki su jednakiji od drugih
Tačno je da je za potrebe raznih institucija rezervirano previše mjesta za parkiranje nauštrb stanara i povremenih korisnika. Uredba kojom se reguliše parkiranje u Kantonu Sarajevo kaže u Čl. 18 (6) kako „broj rezerviranih parking mjesta u nekoj zoni ne može pre odobrenih rezervisanih parking mjesta u jednoj parking zoni moţe biti najviše 5% od ukupnog broj parking mjesta u toj parking zoni“, ali jasno je da je ova odredba dobrano prekršena.
Naime, JKP Rad navodi da raspolaže sa 1,410 mjesta za uličnu naplatu po čemu onda rezervisanih mjesta ne bi smjelo biti više od sedamdesetak. No, svjedoci smo da su ponegdje gotovo cijele ulice zauzete označenim mjestima za privilegiranu kastu raznih direktora i službenika za koje se mora naći garantirano parkirno mjesto na nekoliko metara od posla.
No, kao da to nije dovoljno, vlast se sjeti i da povremeno dodatno provocira stanare ulica u centru grada posebnom demonstracijom bahatog uživanja u privilegiranom statusu. Govorimo o nečemu na što je nedavno putem Facebooka skrenuo pažnju jedan stanovnik Mis Irbine ulice – riječ je o fotografiji saobraćajnog znaka kojim se dobar dio desne strane ove ulice rezerviše „za potrebe održavanja Skupštine KS“!
Razumljivo, ova je objava izazvala izljeve negodovanja građana, ali je ukazala i na to koliko smo oguglali na ovakvu privilegiranost ljudi u organima vlasti da se do sad niko protiv toga nije pobunio. A riječ je o pojavi koja građanima šalje poruke koje su pogrešne na nekoliko nivoa, o čemu – naravno – oni koji u 2025. godini usvajaju izvještaje iz 2023. i troše vrijeme na isprazne svađe sigurno ne razmišljaju.
Problem na više nivoa
Za početak, šalje se poruka kako je vlast sposobna brinuti jedino za sebe – interesi građana su ionako uvijek u drugom planu. Građani koji plaćaju vinjete za parkiranje u ulici u kojoj rijetko ima slobodnih mjesta će se već nekako snaći, bitan je komfor zastupnika, raznih predlagača tačaka ili za koga se već ta mjesta čuvaju. Situacija je tim gora jer je na dan kad je građanin M. K. objavio spomenutu fotografiju Skupština raspravljala o problemima taksista kojima je zabranila zaustavljanje na autobuskim stajalištima – odnosno, umjesto da rješavaju postojeće probleme bavili su se problemom koji je nastao isključivo njihovim propustom.
Dalje, šalje se loša poruka u vezi javnog prevoza. Šta je sa politikom promocije korištenja javnog transporta koju deklarativno podržavaju svaka vlast i opozicija, dok istovremeno malo ko od njih stvarno koristi ove usluge? Da li zastupnicima i drugim učesnicima sjednica za čije se održavanje parking mjesta oduzimaju od građana oni novi autobusi, trolejbusi i tramvaji služe samo za jednokratno slikanje za Instagram ili su spremni svojim primjerom pokazati građanima prednosti njihovog korištenja? Nije li priča o javnom prevozu za skupštinskom govornicom malo u neskladu sa rezerviranim mjestom na koje ste parkirali prije toga?
Isto važi i za priču o poslovanju javnih preduzeća, evo naprimjer upravo gorespomenutog KJKP Rad, čiji gubici rastu iz godine u godinu. Koliko je kredibilno govoriti o mjerama za spas ovog preduzeća ako sami ne plaćate njegove usluge i ukoliko ste mu prije ulaska u skupštinsku salu uskratili mogućnost zarade. Petnaestak mjesta koja se rezervišu „za potrebe održavanja Skupštine“ možda ne mogu donijeti neophodne milione, ali na dan sjednice mogu generisati dovoljno za isplatu toplog obroka jednom radniku.
Ima li kraja?
I na kraju, da li se možda šalje poruka da je parkiranje toliko skupo da ga ne mogu priuštiti ni oni sa platama od dvije i po ili tri hiljade konvertibilnih maraka? Ili su nam spomenuti zvaničnici toliko „tvrdi na novčaniku“ da ne mogu „prežaliti“ iznos koji ne doseže ni jedan posto od njihovih mjesečnih primanja?
U krugu od par stotina metara od sjedišta Skupštine KS nalazi se nekoliko parkinga i garaža na kojima parkiraju „obični smrtnici“ i pošteno plaćaju parkinge koje koriste. Svi oni imaju neke potrebe i služe nekim potrebama – zašto ono što važi za njih ne važi za ljude koji služe „za potrebe održavanja Skupštine“? Da li je taj osjećaj privilegiranosti toliko važan da se zbog njega na ovom sitnom primjeru kompromituje sve što se govori o potrebama građana, važnosti javnog prijevoza, rješavanju problema u komunalnim preduzećima…
Za nadati se da će se neko u Skupštini sa potrebama za održavanjem možda neko zamisliti oko ovoga i da će se sa ovom iritantnom i za građane ponižavajućom praksom možda i prestati.
