PETER LIPPMAN je američki aktivista za ljudska prava sa dugogodišnjim iskustvom u radu na Balkanu, naročito u Bosni i Hercegovini. Autor je knjige “Preživjeti mir: borba za oporavak u postratnoj Bosni i Hercegovini”. Početkom aprila je na stranici lefteast.org objavio dvodijelni esej pod nazivom “MEĐUNARODNE KOMPANIJE PRAVE HAOS: Postaje li Bosna veliki rudnik Europe?” kojeg zbog njegove opširnosti objavljujemo u nastavcima.
(drugi nastavak drugog dijela eseja)
Borba koja nadilazi etničke i entitetske barijere
U istom entitetu su se aktivisti organizacija Eko Put i Budimo se, ljudi na sličan način pokrenuli protiv švicarske kompanije Arcore, koja je tražila litij u okolini Lopara. Budući da je riječ o mjestu na padinama Majevice, odlijevanje otrovnih otpadnih voda bi se proširilo na široku teritoriju uključujući Bijeljinu i Brčko na sjeveru, Tuzlu na istoku, te nekoliko opština prema jugu.
Predsjednik Eko Puta napomenuo je da “područje koje bi bilo ugroženo štetnim posljedicama iskopavanja litijuma čini skoro polovinu Bosne i Hercegovine”. Ova procjena uključuje rudarenje litijuma mimo onoga što je do sada ispitano, uključujući nalazišta u blizini Zvornika na jugu, kao i ona oko Brčkog i Ugljevika. Bosna u cjelini nije puno manja od američke planinske savezne države Zapadne Virdžinije, još jednog mjesta na kojem su rudarski interesi gotovo uništili okoliš.
Nakon početnog kolebanja, načelnik opštine Lopare Rado Savić se složio sa aktivistima, rekavši: „Moja je moralna dužnost da stanem na stranu svog naroda“. Dodao je: “Smatramo da bi otvaranje rudnika litijuma na Majevici bilo veoma opasno i štetno, jer u Republici Srpskoj i u BiH ne postoje institucije koje bi garantovale poštovanje određenih normi.”
Ističući svoje nepovjerenje prema državnim i entitetskim institucijama i zvaničnicima koji njima upravljaju, Savić je aludirao na ministra energetike i rudarstva Republike Srpske Petra Đokića, višegodišnjeg funkcionera u bilo kojoj vladi autokrate Milorada Dodika, predsjednika RS. „Ne možete na čelu ministarstva imati Petra Đokića, čovjeka ogrezlog u kriminalu i korupciji, i očekivati da će on svojim autoritetom garantovati da nećemo završiti sa zagađenom vodom, zemljištem I vazduhom ovdje”, kaže Savić.
Bilješke o korupciji političkih zvaničnika širom Bosne i Hercegovine mogli bi ispuniti cijelu biblioteku, što pojačava sumnju javnosti u motive iza netransparentnih poslova. Samo par tačaka iz historijata gospodina Đokića dovoljno je da tu sumnju pojača:
- Sredinom 2020. godine ekološki aktivisti iz Republike Srpske podnijeli su zahtjev za smjenu gospodina Đokića, jer je u periodu od šest godina dozvolio izgradnju desetina malih hidroelektrana koje su omogućile uništavanje riječnih korita, sječu šuma, ugrožavanje životinjskih staništa i smanjenje vodosnabdijevanja lokalnog stanovništva. Aktivisti ističu da je Đokić dozvoljavao da se takve brane grade bez dozvola, te da je ukinuo i poticaje za vjetroelektrane.
- U novembru 2023., Ministarstvo finansija SAD-a stavilo je Đokića na svoju listu sankcija, uz obrazloženje da je Đokić kažnjen “zbog ponašanja koje je opstruiralo implementaciju regionalne sigurnosti, mira i saradnje.”
Ponašanje Petra Đokića nije izuzetak, prije je riječ o primjeru kronizma i zanemarivanja brige za okolinu, a što je prisutno u cijeloj političkoj piramidi u Bosni i Hercegovini.
Do kraja februara 2024. godine aktivisti su pridobili značajnu podršku javnosti za peticiju protiv rudarenja litijuma, koju je načelnik Lopara Rado Savić predao Narodnoj skupštini Republike Srpske. Ovu peticiju je u roku od nedjelju dana potpisalo više od 3.700 građana. Svoje potpise stavili su i vodeći političari iz obližnjih Bijeljine i Teslića. Osim toga, predsjednik RS Dodik i istaknute opozicione ličnosti RS izjasnili su se protiv rudarenja litijuma, iako ostaje da se vidi koliko je to bilo pitanje čistog političkog oportunizma. Naime, u jednoj drugoj prilici, Dodik je izjavio kako je eksploatacija ležišta litijuma kod Lopara “prilika za razvoj koju ne treba propustiti”.
Aktivisti sa Majevice i Ozrena u Republici Srpskoj su ratoborni kad je u pitanju profiterska i ekološka nebriga njihovih političara. Za neke stanovnike ovog područja, teška sjećanja na rat iz 1990-ih su uvijek prisutna – tako je jedan stanovnik, misleći na Arcore, izjavio: “Branio sam Majevicu od jednog neprijatelja, a sada je branim od drugog.”
Aktivista Zoran Poljašević u razgovoru ističe emotivnu povezanost lokalnog stanovništva sa Ozrenom. „Na Ozrenu su se tokom rata vodile žestoke borbe, mnogi ljudi su poginuli braneći ga. Ovo je područje naseljeno Srbima, sa tri srednjovjekovna manastira, mnogim crkvama i pravoslavnim grobovima. Toliko je ljudi umrlo, debelo su platili odbranu ovog područja. Ljudi ovdje žive 400 godina, tako da su tradicionalno povezani sa zemljom”, kaže Poljašević.
Imajući u vidu posljedice traumatičnog međuetničkog sukoba, pitao sam Poljaševića da li ratna iskustva sada stoje na putu saradnje između Srba sa Ozrena i ljudi s druge strane entitetske granice, u Federaciji. Odgovorio je: “To bi obično zakomplikovalo stvari, ali u ovoj situaciji ekološke prijetnje ljudi prevazilaze taj problem. Nemamo problema, bez obzira na rat i činjenicu da je toliko ljudi poginulo, ljudi su spremni da sarađuju u ovoj zajedničkoj borbi i da pomažu jedni drugima. Ova borba za životnu sredinu povezuje ljude, nema smisla braniti naš dio zemlje ako će sutra uništiti drugu stranu. Zato smo u ovome zajedno. Ljudi žele da žive ovdje, da odgajaju svoju djecu, da imaju dobre odnose sa komšijama.”
Slično razmišlja i Hajrija Čobo: “U mom kraju, ovdje oko Kaknja, svi smo živjeli zajedno. Ali sada samo čujemo kako se mrzimo. Naši političari neprestano šalju poruke da ne možemo živjeti zajedno, taj narativ i dalje postoji jer njima ide u korist da nas podijele. Ali iako smo se borili jedni protiv drugih, udružićemo snage kada se u Bosni pojavi neka prijetnja sa strane. U jednom trenutku će naši ljudi shvatiti da nam nema druge, a onda se ti uljezi neće dobro provesti.”
U tom duhu saradnje, aktivisti sa obje strane međuentitetske linije prisustvovali su 13. januara ove godine javnoj tribini u Boljaniću u općini Petrovo, nakon sličnog događaja koji je održan u novembru prošle godine. Događaj je priredila organizacija Ozrenski Studenac, pozivajući na diskusiju na temu “Rezultati geoloških istraživanja i otvaranje rudnika nikla na Ozrenu”. Organizacije iz lokalne zajednice su išle od vrata do vrata pozivajući stanovnike Ozrena da dođu, a zamolili su i građane iz Maglaja i Gračanice u Federaciji da im se i oni pridruže.
Osim brojnih regionalnih ekoloških nevladinih organizacija, snažnu podršku pokretu dao je i iguman manastira Svetog Nikole na Ozrenu Gavrilo Stevanović. „Niko ne želi da mu se kopa po kući, i to na silu, bez prethodne najave. Ali ljudi su tu i složni su… ne daju svoju zemlju i plaše se da će biti zagađena, i da će svi morati da odu… na kraju krajeva, možda bi i manastir morao da se iseli odavde”, istaknuo je iguman Stevanović.
Događaju u Boljaniću prisustvovalo je između 600 i 700 građana. Poljašević mi je prethodno rekao da će političarima biti dozvoljeno da prisustvuju, ali ne i da govore. Govornici su pozvali da se hitno obustave geološka istraživanja koja su data kompaniji Lykos Balkan Metals i da se područje Ozrena proglasi zaštićenim prirodnim područjem, kako je već predviđeno prostornim planom Republike Srpske.
Kako mi je jedan učesnik napisao, aktivisti su održali prezentaciju o biodiverzitetu planine Ozren i o opasnostima po zdravlje koje predstavljaju rudarenja nikla i litijuma. Hajrija Čobo je putem video linka deset minuta govorila o primjeru štete koja je već nastala na području Mehorića zbog istraživanja Adriatic Metalsa. Više od 400 ljudi potpisalo je dvije peticije, jednu za poništavanje koncesije za Lykosova geološka istraživanja na Ozrenu, a drugu za poništavanje antidemokratskog zakona koji je na razmatranju u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Opći osjećaj na kraju foruma bio je da će Lykosu i vlastima biti vrlo teško omogućiti bilo kakva geološka istraživanja na Ozrenu.
Slična javna tribina održana je u Doboju dvije sedmice kasnije, 27. januara. Ovaj skup su obilježile prezentacije koje su održali aktivisti i eksperti iz Srbije koji su vodili kampanju protiv tamošnjeg projekta Rio Tinta. Prisutni su bili i aktivisti i predstavnici vlasti iz okolnih općina Maglaj, Kakanj i Ozren (*vjerovatno se misli na Petrovo, prim.prev.).
Pokazatelj razvoja saradnje preko entitetskih granica je činjenica da je na tribini 27. januara učestvovao i imam Kuršumlijske džamije u Maglaju, hafiz Hidajet ef. Talić. Organizacija Čuvari Ozrena uručila mu je nagradu u znak zahvalnosti za njegovo zalaganje za zaštitu planine Ozren. Na ovoj konferenciji, uz veliki aplauz, govorila je i Hajrija Čobo, koja je pozvala nekadašnje neprijatelje da se zajednički bore za odbranu planine.
PRETHODNI NASTAVAK: POSTAJE LI BiH VELIKI RUDNIK EUROPE: Ekološki otpor korporativnoj pošasti 1/II
IDUĆI NASTAVAK: POSTAJE LI BiH VELIKI RUDNIK EUROPE: Ekološki otpor korporativnoj pošasti 3/II
