Od septembra 1940. do jula 1942. trajala je frustracija Gestapoa pismima protiv Hitlerovog režima koje je neko ostavljao po Berlinu. Ovo subverzivno djelovanje dvoje ljudi se nekome može učiniti kao beznačajan otpor moćnoj nacističkoj mašineriji, ali njihova priča ipak za sva vremena ostaje kao primjer hrabrosti običnog čovjeka u suprotstavljanju tiraniji. Oni su Otto i Elise Hempel, heroji ljudskih prava.
Stvari su dobro izgledale za Njemačku u ljeto 1940. godine. Ratna mašina Adolfa Hitlera je izgledala nepobjedivo – okupirane su Poljska i Čehoslovačka, a Francuska je pregažena u blitzkriegu. Njemački narod je bio opčinjen svojim idolom, Führerom koji je bio u misiji uspostave „hiljadugodišnjeg“ carstva.
No, nisu svi dijelili oduševljenje ratnim pohodom na susjedne zemlje i odnosom Trećeg Rajha prema vlastitim nepodobnim stanovnicima. Mnogi nisu dijelili sveopću euforiju, što zbog straha za članove porodica i prijatelje koji su poslani u rat, što zbog pogoršane ekonomske situacije, ali i zbog represije prema drugima i drugačijima u njihovoj blizini. Među takvima su bili i Otto i Elise Hampel iz Berlina.
Otto i Elise su bili bračni par iz radničke klase koji je živio u Berlinu. Otto je bio porijeklom iz Wehraua (danas Osiecznica u Poljskoj), veteran Prvog svjetskog rata i radnik u fabrici. Elise je u Berlin doselila iz obližnjeg Stendala, imala je završenu samo osnovnu školu i radila je kao kućna pomoćnica.
Nakon što je njen brat poginuo u jednom od Hitlerovih ratnih pohoda, Otto i Elise su se odlučili suprotstaviti režimu i pokušati ohrabriti druge na otpor. Nisu imali nikakve šanse za uspjeh i nikakve resurse, ali učinili su ono što su mogli: počeli su pisati dopisnice, razglednice i pisma protiv Hitlerovog režima i – uz rizik da budu uhvaćeni i ubijeni – ostavljati ih po ulicama, stubištima i poštanskim sandučićima u Berlinu.
Prva razglednica je pronađena u jutro drugog septembra 1940. i na njoj je pisalo: „Nijemci, slušajte! Ne dozvolite da vas slomi diktatura u kojoj smo postali stado ovaca! Moramo se osloboditi ovih okova ili će biti prekasno.“ Uslijedilo je još tristotinjak takvih razglednica koje je Gestapo pronašao ili koje su mu prijavljene, dok se broj onih do kojih Gestapo nije došao ne zna.
„Vojnici! Nemojte se boriti za Hitlerov svjetonazor jer je on razlog zašto je ovaj zločinački rat Hitlerove vlade započeo! Sa Hitlerom smo izdali sve radnike u Europi! Dole Hitlerova vlada!“, pisalo je na jednoj koja je pronađena u berlinskoj Torinskoj ulici (Turiner Strasse) dvadesetog novembra iste godine.
Berlinska policija je bila bijesna zbog ovog subverzivnog djelovanja koje je rušilo i njihov ugled u očima Führera. Hitlerova strahovlada nije tolerisala ni najmanje neslaganje i poduzeti su veliki napori kako bi se distributeri pamfleta koji žele sniziti moral njemačkog naroda i vojske locirali i uhvatili.
No, u milionskom gradu to i nije baš lako, pa su Otto i Elise nastavili sa subverzivnim poduhvatom tokom naredne dvije godine, a njihove razglednice su se gomilale u uredu šefa berlinskog Gestapoa. Za svaku su zabilježeni tačna lokacija na kojoj su pronađene, te tačno vrijeme pronalaženja.
Što je rat duže trajao, razglednice su više govorile o potrebi za razoružanjem i pozivale radnike u tvornicama oružja i municije na neposluh. Pozivali su građane Berlina da ne sarađuju sa nacistima, da im ne doniraju novac, da se ne odazivaju pozivima u vojsku, te da svrgnu Hitlera.
Vremenom su Otto i Elise počeli pisati prave pamflete koji nisu mogli stati na razglednice i dopisnice, nego su ih presavijali i distribuirali u formi pisama. Pisali su, pisali, i pisali, jer je to bilo sve što su mogli činiti. Jasno je da su tome bili posvetili svoje živote i sve slobodno vrijeme, i nemoguće je i zamisliti strah u kojem su to činili, svjesni šta im se može dogoditi ukoliko ih Gestapo otkrije.
Petnaestog jula 1942. Gestapo je došao do novog traga u tvornici u kojoj je Otto radio. Jedan je inženjer na podu tvornice pronašao pismo koje je ispalo iz Ottovog džepa u trenutku nepažnje, a na kojem je pisalo „Zašto umrijeti za Hitlerovu slavu?“ i nije mu trebalo dugo da o tome obavijesti Gestapo. Dva mjeseca kasnije, obruč oko bračnog para Hampel je konačno sužen i policija je uhvatila one koji su im dvije godine uspijevali izmaći.
Prilikom saslušanja, Otto se nije pokolebao, nego je izjavio da je sretan što je mogao uraditi bilo šta protiv Hitlera i Trećeg Rajha. Pred nacističkim „Sudom naroda“ oboje su osuđeni na smrtnu kaznu zbog podrivanja borbene spremnosti i pripremanja izdaje. Nakon hapšenja supružnici više nisu vidjeli jedno drugo, a kazna giljotiniranjem je nad njima izvršena osmog aprila 1943. – Otto je pogubljen u sedam sati popodne, a Elise dvadeset minuta poslije njega. Ministarstvo pravde je odbilo vratiti njihova tijela porodici radi ukopa, nego su ih proslijedili berlinskom institutu za anatomiju.
Spis o bračnom paru Hampel iz arhive Gestapoa je nakon rata došao u ruke njemačkog pisca Hansa Fallade koji je njihovu priču pretočio u knjigu prema kojoj je snimljeno nekoliko filmova, uključujući i onaj iz 2016. pod nazivom Sami u Berlinu, u čijim glavnim ulogama su bili Emma Thompson i Brendan Gleeson.
Iako se ono što su se u nacističkom Berlinu drznuli raditi Otto i Elise nekome može učiniti kao beznačajan otpor moćnoj nacističkoj mašineriji, njihova priča ipak za sva vremena ostaje kao primjer hrabrosti običnog čovjeka u suprotstavljanju tiraniji.
