Hiljade i hiljade kampanja. Tona razgovora. Zakon jedan. Zakon drugi. Jedna konvencija. Druga konvencija. I dođe petak, 11. august. Nizamu Hećimović krvoločno i pred, čini se, još krvoločnijom publikom, ubija njen partner Nermin Sulejmanović. I ne samo nju, ubija još dva muškarca. Ranjava još tri osobe.
Činjenično stanje, a i one priče koje se vrte kuloarima bosanskohercegovačkog društva, odavno smo čule. Isto kao i svaki prethodni put, priče prodaju krv, seks i skandali. Isto kao i svaki prethodni put, za dvije sedmice zaboravit ćemo šta se desilo, imena nisu važna, uzroci i posljedice zabijeni u ćoškove mozgova stanovništva, prevencija i suzbijanje misaone imenice. Isto kao i svaki prethodni put, komšija će istući ženu a mi piti svoju kafu krajičkom uma moleći se da bude samo malo, ali samo malo tiša. Isto kao i svaki prethodni put, grupica posvećenih borkinja za ženska prava će vrištati, a nadobudni internet komentatori će reći da su nedojebane i sa sve smajlijima pisati kako ženu treba udariti ujutro jer će do podne zaslužiti.
Isto kao i svaki prethodni put. Isto, isto, isto, isto, isto, isto!
Sve riječi koje bih mogla upotrijebiti, sve feminističke teorije, sve što znam, nije dovoljno da opiše onu knedlu u grlu i nagon za povraćanjem kad pomislim na Nizaminu smrt. I tu dolazim do pitanja za samu sebe – ko sam ja da mi se povraća nad nečijom sudbinom? Ko sam ja da pustim da uopće išta kažem i da me išta muči u mom privilegovanom feminističkom balonu u kom je vjerovatnost da mi se ovakvo nešto dogodi naizgled minimalna? Ko sam jebeno ja da se usudim reći išta a ne uraditi ništa?
Društvo nas svakodnevno izdaje. Isto ono koje se busa u prsa nekim tobože vrijednostima, a od vrijednosti samo batine, pritisak i izigravanje moćnika u kućama.
Ne bih da patetišem, neću pisati o tome kako se osjećam kada sama hodam ulicom ili vam pisati o pričama koje sam čula od žena koje su preživjele bilo kakav oblik nasilja od strane muškaraca. Reći ću vam da je statistički ženama najnesigurnije mjesto njihova kuća. Reći ću vam i da smo svi saučesnici i saučesnice i da držimo pištolj kojim je ubijena Nizama u Gradačcu, držimo kabl kojim je zadavljena Edina u Bihaću, nosimo benzin kojim je polivena i ubijena Milica u Laktašima, po podu vučemo sjekiru kojom je izmasakrirana Azra u Kozarcu.
Šta nam preostaje da uradimo? Mijenjanje narativa. Dokle god postoji ijedna osoba spremna da imenom i prezimenom podrži bilo koji od ovih femicida iznalazeći razna opravdanja, izvrnute uloge muškaraca i žena koje tako teško padaju muškom egu, ljubomore i ostale gluposti koje nikada neće opravdati činjenicu da nekoga ubijete – narativ ostaje. Dokle god neko misli da je muško dijete vrijednije od ženskog i da su djevojčice tuđa nafaka – narativ ostaje. Ostaje svakim sljedećim stereotipom a mi tonemo sve dublje.
Zato – 1264 i 1265. Prijavite nasilje, osudite nasilje i ne žmirite na nefunkcionalan sistem pod izlikom samo nek se ne puca.