Selo Briševo kod Prijedora mjesto je najvećeg pojedinačnog zločima nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini tokom agresije na našu zemlju. Prije tačno trideset i jednu godinu, između 24. i 25. jula 1992. godine u njemu je ubijeno 67 Hrvata i Hrvatica, civila koji su većinom prije smrti mučeni na svirep način. Forenzičari su morali uložiti sve svoje znanje da u nekim slučajevima razluče kojim su sve oruđima žrtvama nanošene povrede, jer se u nekim slučajevima radilo i o poljoprivrednim i građevinskim alatkama kojima su nevini Briševljani sami sebi morali kopati grobove prije egzekucije.
Prema popisu iz 1991. godine, u Briševu je živjelo 405 osoba, od čega je njih 370 bilo hrvatske nacionalnosti. Dakle, skoro svaki peti stanovnik i stanovnica hrvatske etničke pripadnosti su ubijeni, a zabilježeni su brojni slučajevi silovanja uz mučenja na različite načine. Od 2014. godine traje postupak pred Sudom BiH protiv nekoliko pripadnika Vojske RS koji su optuženi za ovaj zločin, a jedan od njih, Mićo Praštalo, je u ultimativnom činu samokritike u novembru 2018. počinio samoubistvo.
Ali, ono što svakom razumnom i humanom čovjeku treba upasti u oči jeste zaborav u koji stravični zločini nad Hrvatima Briševa padaju u očima političkih predstavnika hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Juče i prekjuče nije bilo obilazaka Briševa, komemorativnih skupova, polaganja cvijeća, nije bilo vozila pod rotacijama i političarki i političara koji sa mjesta sjećanja šalju poruke za budućnost…
Naprotiv. Na sjednici Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH je zastupnik HDZ BiH Mario Karamatić u jednom nimalo uljudnom i prilično sa europskim vrijednostima neusklađenom izlaganju rekao kako je za njega Republika Srpska slobodna teritorija. Okrutnom koincidencijom, ova izjava je došla tačno na dan kada je 67 njegovih sunarodnjaka, uključujući 14 žena i petoro djece pobijeno nakon što im je „slobodna teritorija“ bila ograničena isključivo na prostore naselja Čarakovo, Hambarine, Bišćani, Rasavci i Ljubija, a prilikom kretanja Prijedorom bili su primorani nositi bijele trake. Govorimo o danu i teritoriji najvećeg pojedinačnog zločina koji je nad Karamatićevim narodom počinjen u posljednjem ratu, ali očito da taj zločin u njegovom svjetonazoru ne predstavlja baš mnogo.
Slična odnos prema masakru u Briševu vlada i u hrvatskom političkom tijelu van Bosne i Hercegovine. Prema svjedočenju mještanina Briševa Ive Atlije pred haškim tribunalom, kada je prije tačno trideset i jednu godinu starac Pero Dimač u Briševu mučen prije smrti, zločinci su ga tukli Biblijom uzvikujući „što ti Tuđman ne pomogne?“, misleći na tadašnjeg predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana. Današnji predsjednik Hrvatske Zoran Milanović na godišnjicu briševačkog masakra prijateljski prima predsjednika RS Milorada Dodika, opetovanog povratnika u negiranje genocida. Njihov susret se dešava u prijateljskoj atmosferi na Hvaru, gdje se Dodik spustio helikopterom u maniru uvaženog državnika, a nakon sastanka je izjavio kako su razgovarali „o stvarima bitnim za RS.“
I sam Milanović je poznat po omalovažavanju kvalifikacije genocida, pa bi ga vrijedilo pitati šta je počinjeno nad Hrvatima Briševa ako je pobijen svaki peti, još nekoliko ih odvedeno u logore, ostatak protjeran a cijelo selo zapaljeno? „Da bi uklonile svaki trag o postojanju Briševa, do kraja 1992. srpske snage uništile su sve kuće u selu,“ stoji u dosijeu o 43. motorizovanoj brigadi VRS u Prijedoru. Trideset i jednu godinu poslije čina koji se mirne duše može opisati kao genocid nad Hrvatima Briševa, Karamatiću je RS sinonim za slobodnu teritoriju a Milanović razgovara o stvarima bitnim za RS.
Ništa bolji nije odnos ni u medijima bliskim politici HDZ BiH, koji očito imaju instrukciju da ne narušavaju bliske odnose ove stranke sa Dodikom i današnjim političkim vrhom RS. Vjerovatno je to razlog zbog čega je u Dnevniku Radiotelevizije Herceg-Bosna masakru u Briševu posvećeno tek stidljivih sedamdesetak sekundi pripremljenog priloga, što je pet do deset puta manje od vremena kojeg dobijaju neki drugi zločini. Štaviše, ovaj prilog čak nisu pratile ni vlastite snimke nego kadrovi preuzeti sa jednog portala. Najveći masakr nad Hrvatima u BiH tako danas ne zaslužuje ni da „jedini javni servis na hrvatskom jeziku“ – kako sebe RTV HB naziva – pošalje kameru da snimi pokoji snimak ili porazgovara sa nekim ko je preživio najveći zločin nad bh. Hrvatima u proteklom ratu.
I tu dolazimo do apsolutnog moralnog bankrota etnonacionalizma. Naime, navikli smo da ljudi u Bosni i Hercegovini imaju drugačiji odnos prema žrtvama „onih drugih“ i da su „njihove žrtve“ manje vrijedne od „naših.“ Tako je gotovo normalno da presuđeni ratni zločinac Dario Kordić javno ističe kako se zločin isplati, da godišnjica genocida u Srebrenici završi slavljem onih u čije je ime on počinjen, ili da žrtve Kazana ako već dobiju spomenik onda ne dobiju adekvatan natpis na njemu.
No, potpuno novi nivo dna i apsolutni moralni bankrot je dosegnut tek kada i neke „naše žrtve“ imaju manju vrijednost od drugih i kada se oni koji su na pravdi Boga pobijeni počnu vrednovati na osnovu toga ko ih je pobio. Poklani i pobijeni Hrvati, silovane Hrvatice, spaljena crkva i porušene kuće u Briševu su postali politički nepoželjan teret koji opterećuje interesne odnose i podsjeća na sve licemjerje etnonacionalne politike, kojoj su kosti i lubanje žrtava samo ulog u političkom kockanju sa prošlošću i budućnošću vlastitog naroda.
