Piše: Rubina Čengić
Na Općim izborima 4. oktobra 2026. godine svi građani i građanke s pravom glasa glasaju za članove/ice Predsjedništva BiH, 2. zastupnike/ce u Parlamentarnoj skupštini BiH, oni koji žive u Federaciji BiH glasaju i za zastupnike/ce u Parlamentu Federacije BiH i u skupštini kantona u kojem žive, a birači/ce iz Republike Srpske za poslanike/ce u Narodnoj skupštini Republike Srpske i predsjednika i dva potpredsjednika RS.
Kako se u predizbornim kampanjama svašta govori, korisno je i važno znati da su svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi (pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status) sva, pa i politička, prava zagarantovana Ustavom BiH, domaćim zakonima i međunarodnim sporazumima. Ali je svima zabranjen govor mržnje, odnosno javno izražavanje ili govorenje/pisanje kojim se napada, ponižava ili podstiče mržnja i nasilje prema određenoj grupi ili osobi koja joj pripada.
A s obzirom na to da je predizborna kampanja zapravo niz obećanja i kako je javna tajna da nema više laži nego u ratu, statistici, ljubavi i predizbornoj kampanji – treba pažljivo slušati i kritički razmišljati o onom što se čuje.
Ako kandidati/kinje govore da će on ili ona ili njihove stranke i kandidati/kinje izgraditi nešto, a najčešće su to putevi, pruge, mostovi, tuneli, škole, fabrike, vodovodi i kanalizacije, sportske dvorane, bolnice… treba znati da je svaka javna gradnja plaćena novcem iz budžeta koji pune svi građani plaćajući poreze i da odluke o gradnji donose vlade i parlamenti, dakle institucije, a ne pojedine stranke i njihovi kandidati za određene pozicije.
Pred svaku gradnju potrebno je provesti analizu opravdanosti i provodivosti i građani imaju pravo da znaju rezultate tih analiza. Ako ih kandidati/kinje ne pomenu u predizbornoj kampanji, treba ih pitati, a to je moguće, između ostalog, i slanjem pitanja, komentara ili mišljenja na profile na društvenim mrežama, i njihove i stranke iz koje dolaze. Moguće im je pisati poruku koju samo oni vide, a moguće ostaviti i komentar ispod njihovih objava da svi mogu vidjeti šta će i da li će uopšte odgovoriti.
Kada kandidati/kinje kažu da se u BiH ili nekom njenom dijelu danas živi bolje nego prije 4, 5 ili 10 godina – treba dobro razmisliti, sjetiti se cijena u prodavnici i na pijaci, razmisliti o stanju u novčaniku i frižideru, promisliti kako žive komšije koje imaju više djece, kako izgleda ambulanta ili bolnica u naselju, kako funkcioniše javni prevoz…
Ako najavljuju hiljade radnih mjesta, povećanje minimalne ili prosječne plate – treba pitati kako, ko će to platiti, ko će to voditi… Treba pitati hoće li popuniti inspekcije i dati im ovlasti za ogromne nezakonitosti i propisne kazne, popuniti sudove da rade po nalazima inspekcije, objektivno i profesionalno…
Kada najavljuju povećanje penzija i socijalnih davanja, veće naknade za boračke kategorije, dječiji doplatak ili subvencije za roditelje, dakle davanja koja idu iz budžeta, treba ih pitati koliko će iznositi ta povećanja, kako i odakle će ih osigurati, od kog novca ako su se samo u proteklom mandatu i FBiH i RS zadužili za više od po 2,5 milijarde KM, dijelom i da bi vratili dugove koje su uzeli oni prije njih. Uz to treba razmisliti šta procenti iznose u stvarnim brojevima i da li je povećanje penzije za, recimo, 6 KM u skladu s porastom cijena?
Kada kažu da će zadržati mlade, zaposliti ih, pomoći mladim porodicama… bilo bi dobro pitati kako i sjetiti se ko upravlja fakultetima, ko kupuje diplome i kome, pa samim tim i radna mjesta… Treba pitati i koje mlade, da li samo one koji se učlane u pobjedničke stranke ili… Sve ovo ih je moguće pitati, opet, na društvenim mrežama.
Ako obećaju privlačenje stranih investicija, treba ih pitati kako i pod kojim uslovima? Kod ovog obećanja treba se sjetiti svih investicija od kojih su stanovnici BiH dobili mrvice u budžete i trovanje zemlje, vode i zraka, pa i vlastite krvi, a investitor milijarde.
Ako obećaju nove energetske projekte, pitajte ko će ih graditi i pod kojim uslovima, ko će biti vlasnici energije, na čijoj zemlji… Jer ako će na tuđoj privatnoj zemlji graditi strani investitor i izvoziti čistu energiju, a u BiH ostaviti onu proizvedenu iz uglja, treba dobro razmisliti da li to ima smisla i za koga je dobro.
Ako obećavaju ustavne promjene, izbornu reformu, NATO, EU (otvaranje pregovora, ubrzavanje reformi ili ispunjavanje evropskih uslova), bolji međunarodni položaj BiH, zaštitu entitetskih ili kolektivnih interesa, jačanje države ili entiteta, treba ih pitati zašto nisu glasali ili zašto nisu privoljeli svoje koalicione partnere da glasaju za zakone koji vode ka tim promjenama. Uz to treba znati da su za dodavanje, ukidanje ili odcjepljenje entiteta potrebne izmjene Ustava BiH za koje su potrebne dvije trećine ruku u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, što se dugo nije desilo, pa je ova tema jedna od redovnih predizbornih neispunjenih obećanja.
Kada kažu da će se obračunati s korupcijom, da „niko neće biti iznad zakona“ ili transparentnije trošenje javnog novca, valja ih podsjetiti da su to obećavali i prije, i oni (ko god) i oni prije njih, a da je BiH po percepciji korupcije na 109. mjestu od 182 zemlje, što je ispod prosjeka istočne Evrope i centralne Azije ili, globalno gledano, na istom mjestu kao Alžir, Indonezija, Nepal i Sierra Leone, odnosno zemlje trećeg svijeta.
Ovo je sve važno znati jer postoji teorija da ljudi mogu „krenuti“ za nekim samo zato što šalje dovoljno jake signale da zna što radi, a da to zapravo nije istina, da se ne radi o kompetentnoj osobi, već uvjerljivom govorniku. S druge strane – ovi izbori su na određeni način „prelomni“ ili barem drugačiji od svih prethodnih jer prvi put glasove broje i mašine, ne samo ljudi. I na kraju – šteta je da ne izađete na izbore kad ste ih već platili!
Ali, za valjan izbor i pametna pitanja kandidatima/kinjama treba znati šta ko radi, šta je čiji posao poslije izbora.
Predsjedništvo BiH (tri ili troje) je nadležno za vođenje spoljne politike BiH, imenovanje ambasadora i drugih međunarodnih predstavnika BiH, predstavljanje BiH u međunarodnim i evropskim organizacijama i institucijama, pregovaranje o zaključenju međunarodnih ugovora Bosne i Hercegovine, predlaganje godišnjeg budžeta institucija BiH Parlamentarnoj skupštini nakon što ga napiše i usvoji Vijeće ministara BiH.
Državni nivo vlasti je, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, zadužen za spoljnu politiku, carinsku politiku, monetarnu politiku, finansiranje institucija i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine, politiku i regulativu za useljavanje, izbjeglice i azil, provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivičnopravnih propisa, uključujući i odnose s Interpolom, uspostavljanje i funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih komunikacija, regulaciju saobraćaja između entiteta i kontrolu vazdušnog saobraćaja.
Parlamentarna skupština BiH, a glasa se za članove/ice Zastupničkog doma, imenuje Vijeće ministara BiH, usvaja zakone, odobrava jereditna zaduženja…. Skoro sve odluke Zastupničkog doma mora potvrditi Dom naroda koji čine delegati iz Federacije i Repulike Srpske koje biraju Dom naroda Parlamenta Federacije BiH (po pet Bošnjaka i Hrvata) i Narodna skupština Republike Srpske (5 Srba).
Entiteti
Ustav BiH kaže da će „entitet pružati svu potrebnu pomoć vladi Bosne i Hercegovine kako bi joj omogućio da ispunjava međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine“, ali i obezbijediti pravnu sigurnost i zaštitu lica na svojoj teritoriji, raditi u skladu s međunarodnim standardima, poštovati ljudska prava i osnovne slobode…
Parlament FBiH i Narodna skupština RS, u skladu s ustavima entiteta, donose zakone, usvajaju budžete, definišu porezne politike, potvrđuju vlade entiteta i nadziru njihov rad, definišu politike u oblastima obrazovanja, unutrašnje sigurnosti, zdravstva, ekologije, socijalne brige, energetske politike, usvajaju planove razvoja, odlučuju o zaduženju, imenuju i razrješavaju funkcionere i direktore preduzeća i institucija.
Na izborima građani u RS biraju predsjednik Republike Srpske i dva potpredsjednika. Predsjednik RS određuje koji će ga potpredsjednik zamjenjivati u slučaju privremene spriječenosti da obavlja svoje funkcije.
Kantoni
Kantoni imaju svoje ustave i ovlasti propisane njima ili dodijeljene Ustavom FBiH. Na izborima se glasa za zastupnike/ce u skupštinama, a oni kasnije iz svojih redova delegiraju članove Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, i to tako da svaki kanton mora imati najmanje jednog Bošnjaka, jednog Hrvata i jednog Srbina u Domu naroda FBiH ako su pripadnici tog naroda izabrani u kantonalnu skupštinu. Taj dom, odnosno klubovi delegata, imenuju članove Doma naroda Parlamenta BiH.
Skupštine kantona imenuju vlade kantona i tokom mandata usvajaju zakone, ali i razne druge akte od značaja za svaku osobu koja živi na području kantona. Prema Ustavu FBiH, kantoni imaju ovlasti nad obrazovanjem, stambenom politikom, javnim službama, lokalnim preduzećima i lokalnim zemljištem, a s FBiH dijele obaveze oko policije, zdravstva, zaštite okoliša, transportne infrastrukture, socijalne brige, kulture, turizma i korištenja prirodnih bogatstava…
Epilog
Izlazak na izbore jeste praznik demokratije i uživanje prava da se bira vlast, ali nije tako jednostavno kako izgleda – važno je znati ko u sistemu vlasti šta radi da ne bi načelnici opština obećavali put ka NATO-u ili slično, a nemaju mnogo uticaja na to ili da ne bi kandidat/kinja za Predsjedništvo BiH govorila o kanalizacijii iako je vjerovatno da grantom iz budžeta može „pogurati“ takve projekte.
S druge strane, dobro je znati ko su kandidati, za šta su talentovani ili školovani, šta su, gdje i kako radili, „iz kakve su kuće“… jer građani/ke kao birači/ce njima povjeravaju svoje milijarde KM, probleme, potrebe, djecu, sigurnost, zdravlje, budućnost…
Sve ovo već nije samo čin izlaska na izbore nego malo rada na vlastitom informisanju i promišljanje kome dati povjerenje. Odgovor bi mogao biti jednostavan kao kome dati ključeve od kuće da zalijeva cvijeće dok je vlasnik na odmoru jer kanton, entitet ili država jesu kuća za veliki broj ljudi i tako bi se trebalo odnositi prema državi.
A na izbore treba izaći iz dva razloga – već smo ih platili i, uz to, nekada samo jedan glas može da presudi!
