Piše: Rubina Čengić
Vještačka inteligencija ili AI je preko noći postala sastavni dio života svakog čovjeka u svijetu, pa i u Bosni i Hercegovini – ljudi je koriste za pretraživanje, za konsultacije oko zdravlja, savjetovanje kada imaju ljubavne probleme, pisanje zadaće, pisama, knjiga, izradu slika ili ilustracija, video-montažu, ali i za spašavanje nastradalih u nepogodama. Brzina kojom se razvijaju AI alati je nevjerovatna, ali je i mnogo otvorenih pitanja, od autorskih prava preko ozbiljnog znanja o AI do zaštite okoliša.
Gdje se AI primjenjuje u BiH?
AI je u Bosni i Hercegovini trenutno najprisutnija tamo gdje je prag za njenu primjenu najniži: u IT industriji, finansijskom sektoru, marketingu, korisničkoj podršci, analizi dokumenata, developmentu i generisanju sadržaja…
“Ali nije prisutna sistemski. Imamo ljude u institucijama koji koriste ChatGPT ili neki drugi alat da analiziraju dokument, napišu dopis ili sažmu tekst, ali njihova institucija možda nema nikakvu politiku o tome koji podaci smiju biti uneseni u takav sistem, kako se rezultat provjerava i ko za njega odgovara. To nije digitalna transformacija. To je individualno snalaženje. Pravu vrijednost AI ćemo vidjeti tek onda kada prestanemo mjeriti koliko ljudi koristi ChatGPT, a počnemo mjeriti koliko smo procesa zaista unaprijedili pomoću umjetne inteligencije“, kaže Elmir Babović, direktor Blum Instituta.
Politolog Adnan Huskić smatra da bi AI u BiH mogla značajno unaprijediti rad javne uprave, ali da još nema jasne strategije usvajanja ili uvođenja AI alata u rad.
“Maksimum je chatbot što je hvale vrijedno, ali ni približno nije ono što bi mogao biti pravi učinak AI tehnologija. Naravno, javna uprava nije privatna kompanija i funkcioniše na različitim principima, ali malo agilnosti i zainteresovanosti ne bi bilo naodmet“, kaže Huskić i naglašava da upotrebom AI alata javna uprava može povećati učinkovitost i kvalitet usluga što građani prepoznaju kao pozitivne rezultate što doprinosi legitimnosti vlasti i demokratije kao sistema vlasti.
„Postoje eksperimenti sa javnim debatama koje moderira AI kao neka vrsta jačanja deliberativne demokratije i oko toga stručnjaci imaju podijeljena mišljenja, ali je mnogo interesantnija priča oko Scharpfove Output-oriented Legitimacy, dakle legitimnost usmjerena na rezultate. Mislim da je uz pažljivu upotrebu procesa javnu upravu moguće učiniti mnogo efektnijom i efikasnijom“, kaže Huskić.
A gdje bi mogla?
I komunikolog Borislav Vukojević primjećuje da je prostor za korištenje AI u javnoj upravi, obrazovanju, zdravstvu i malim preduzećima – neiskorišten.
„Ali ne na način da donosi odluke umjesto službenika, nastavnika ili ljekara, nego AI treba da uklanja administrativni teret: da pretražuje dokumentaciju, priprema nacrte, obrađuje anonimne podatke, pojednostavljuje propise građanima i zaposlenima vraća vrijeme za posao koji zahtijeva ljudsko rasuđivanje. U obrazovanju bismo mogli imati personalizovane materijale, podršku nastavnicima u pripremi nastave i pristupačnije sadržaje za djecu sa poteškoćama. U zdravstvu su mogući administrativna trijaža, sažimanje dokumentacije i bolje upravljanje terminima, ali nikako samostalno dijagnostikovanje i liječenje pacijenata. Mala preduzeća mogu koristiti AI za analizu tržišta, komunikaciju s kupcima, marketing, prevode i automatizaciju rutinskih poslova“, kaže Vukojević i naglašava da je najveći izazov nedostatak znanja i organizacione zrelosti.
„Pretplata od nekoliko desetina eura može biti skupa pojedincu, ali je mnogo skuplje kada institucija kupi sistem koji niko ne zna pravilno koristiti ili kada zbog neprovjerenog rezultata donese pogrešnu odluku. Pogrešna je i upotreba u školama kada učenik samo preda generisani odgovor, a nastavnik pokušava problem riješiti zabranama ili nepouzdanim detektorima AI sadržaja. Cilj obrazovanja nije dokazati ko je kliknuo dugme, nego provjeriti razumije li učenik ono što predaje“, kaže on.
Programerka Zerina Đuherić radi na platformi namijenjenoj boutique fitness studijima, sistemu koji im omogućava upravljanje zakazivanjem časova, članstvima, osobljem i podacima o korisnicima na jednom mjestu.
“Radi se o kompleksnom sistemu sastavljenom od mnogo različitih servisa koji međusobno komuniciraju. Moj posao je osigurati da sistem ostane pouzdan i skalabilan dok platforma raste. AI koristim svakodnevno za pisanje i provjeru koda, dokumentaciju, debugging, te za istraživanje kako pojedini servisi komuniciraju međusobno. Istovremeno imam priliku i da gradim AI alate, ne samo da ih koristim”, priča Zerina. Smatra da je sisteme kakve ona programira moguće koristiti višestruko, između ostalog za personalizovane preporuke korisnicima.
“Na osnovu podataka o treninzima, napretku i navikama, AI bi mogao davati pametnije savjete. To se često izbjegava jer kompanije nemaju povjerenja da automatizuju nešto što je vezano za zdravlje i tijelo korisnika, boje se odgovornosti ako AI da pogrešnu preporuku. Van IT sektora, mislim da bi AI mogao mnogo pomoći u industrijama koje se oslanjaju na dosta papirologije i ručne obrade podataka, npr. javna administracija, zdravstvo, bankarstvo. Tu se AI slabo koristi jer nedostaje digitalna infrastruktura, postoje strogi regulatorni zahtjevi i ljudi jednostavno nemaju povjerenja da prepuste važne odluke alatu koji ne razumiju do kraja”, kaže Đuherić.
Babović najviše prostora za ozbiljnu primjenu AI alata vidi u zdravstvu, energetici, javnoj upravi, industriji, poljoprivredi i saobraćaju.
„Ali za to su potrebni kvalitetni digitalni podaci, uređeni medicinski zapisi, interoperabilni informacioni sistemi, zaštita privatnosti, sigurnost podataka, klinička validacija i vrlo jasno definirana odgovornost. Ako AI pogriješi preporučujući film, ništa se posebno neće dogoditi. Ako pogriješi kod dijagnoze, posljedica može biti ljudski život. Zbog toga se od medicinskih AI sistema s pravom traži mnogo viši nivo provjere. I evropski regulatorni okvir AI sisteme koji se koriste u medicinske svrhe tretira kao potencijalno visokorizične i zahtijeva upravljanje rizikom, kvalitet podataka, transparentnost i ljudski nadzor“, pojašnjava Babović i upozorava da najteži dio posla nije napraviti AI model ili cjelovito rješenje, nego sistem kojem će moći vjerovati inženjer, ljekar, regulator i, na kraju, pacijent i obezbijediti kvalitetne podatke.
“AI bez podataka je kao vrlo sposoban student kojem niste dali knjige ili materijale niti održali predavanja i vježbe. A mi u mnogim sektorima još nemamo podatke dovoljno kvalitetno digitalizirane, povezane i strukturirane. To znači da glavni problem u BiH nije to što je AI preskupa ili što je naši ljudi ne mogu naučiti. Imamo dovoljno sposobnih ljudi. Problem je mnogo češće organizacijski: podaci, procesi, infrastruktura, regulativa i spremnost institucija da mijenjaju način na koji rade“, kaže Babović.
Šta nije dobro?
Vukojević upozorava da je AI dobio autoritet koji ne zaslužuje.
„Posebno sam protiv toga da chatbot samostalno savjetuje ljude o zdravstvenim problemima, mentalnom zdravlju, pravnim pitanjima, finansijama ili osjetljivim životnim odnosima. AI može pomoći stručnjaku, ali ne smije glumiti stručnjaka. Problem je i takozvano automatizovanje lošeg procesa – ako je neka procedura nepravedna, netransparentna ili besmislena AI je neće učiniti boljom – samo će omogućiti da se ista greška proizvodi brže i u većem obimu. U medijima je potpuno pogrešno objavljivati AI-generisani tekst, fotografiju, audio ili video bez provjere i jasnog označavanja“, pojašnjava Vukojević.
Zloupotreba AI je moguća i zbog toga što u BiH ne postoji regulatorni okvir koji bi je predvidio i spriječio, upozorava Huskić.
„Deepfakeovi postaju sve teži za prepoznavanje i vjerovatno će se pojavljivati i unutar kampanje za naše izbore u oktobru, a u akademskoj zajednici i obrazovnom procesu je upotreba AI neprihvatljiva i neetička. Ali AI je činjenica i dio naše svakodnevice i mi trebamo tražiti način da je akomodiramo. U Velikoj Britaniji je, recimo, zbog upotrebe AI alata za pisanje različitih dopisa javnim službama, u čemu su AI alati zaista dobri, došlo do zastoja u radu tih službi jer ljudima za sitnije stvari više ne treba pomoć advokata, pa Britanci sada razmatraju uvođenje taksi za zahtjeve o slobodnom pristupu informacijama ne bi li ovoj poplavi makar dijelom stali ukraj. Kada sve ovo pogledamo jasno je da nam treba bolji okvir, da nam trebaju jasnije smjernice, ali ih naprosto nema, to u BiH nije tema“, kaže Huskić.
Vukojević pak smatra da je za BiH najveći rizik da, dok razvijenije zemlje povećavaju produktivnost i grade vlastite kapacitete, primjenu AI usvaja stihijski, bez strategije, znanja i kontrole.
“Brzina razvoja otežava donošenje pravila, što ne smije biti ‘izgovor za pasivnost’. Moramo razlikovati učenje na postojećim djelima, zakonit pristup sadržaju i doslovno prisvajanje tuđeg rada ili identiteta. Kreatori moraju imati veću transparentnost i realne mehanizme zaštite. Tu su zatim privatnost, bezbjednost podataka, diskriminacija u automatizovanim odlukama i zavisnost od nekoliko velikih stranih kompanija. Ne trebaju nam propisi vezani za ime jednog alata ili modela, nego pravila zasnovana na riziku, namjeni i mogućim posljedicama“, upozorava i na pitanje autorskih prava nad djelima i predmetima nastalim upotrebom alata AI, posebno u kreativnim industrijama i medijima, kaže Vukojević.
Nekritičko vjerovanje nije dobro
Babović naglašava da je zloupotrebe nemoguće spriječiti i da nisu spriječene ni sve prevare kada je izmišljena štamparska mašina, falsifikati, zloupotrebe Photoshopa ili internet-kriminal.
„Svaka moćna tehnologija povećava i mogućnosti onih koji je žele koristiti na pogrešan način. Zato moramo razvijati odbranu na više nivoa: tehnička rješenja za identifikaciju i porijeklo sadržaja, zaštitu pristupa modelima i podacima, zakonsku odgovornost za zloupotrebu, ali prije svega obrazovanje ljudi. AI nema potrebu da nekoga prevari, zaradi novac ili osvoji izbore. Čovjek može imati takvu namjeru, a AI mu samo daje mnogo moćniji alat. Problem je razumijevanje AI jer jedan broj ljudi, kada se kaže AI, misli samo na ChatGPT, Claude i slično, a AI je mnogo više od takvih rješenja“, kaže Babović i naglašava da je strah da će AI preuzeti kontrolu nad svijetom i slično neosnovan.
„Mnogo veći problem je da ljudi počnu nekritički vjerovati odgovoru računara ili generisanim sadržajima bez kritičke provjere. To je problem. Tehnologija može pomoći čovjeku da donese bolju odluku, ali mu ne smije omogućiti da se odrekne odgovornosti za tu odluku. AI ne smije postati izgovor za ljudsku neodgovornost“, upozorava Babović.
Đuherić kaže da je jedna od njenih najvećih dilema u radu pitanje autorskih prava.
“Nije uvijek jasno ko je ‘vlasnik’ koda koji AI generiše s obzirom da su modeli trenirani na ogromnim količinama tuđeg koda čije licence i porijeklo nisu uvijek transparentni. U praksi na to gledam tako da AI-generisan kod tretiram kao polaznu tačku, a ne gotovo rješenje, kroz pregled, prilagođavanje i testiranje taj kod postaje stvarno ‘naš’ jer ga ja razumijem, provjeravam i preuzimam odgovornost za njega”, kaže Đuhetić. Napominje da AI ponekad ima “halucinacije”, odnosno daje netačan ili neispravan odgovor ili kod, pa je posebno bitno posvetiti pažnju testiranju i validaciji svega što alat generiše, ali i da brzina kojojm AI radi ne garantuje kvalitet.
A autorska prava…
I Babović otvara pitanje autorskih prava kod korištenja generativne AI.
„Jedan od problema je na čemu je model učio? Ako je učio na milionima knjiga, fotografija, članaka, muzičkih djela i programskog koda, kakva prava imaju ljudi koji su ta djela napravili? Drugi problem je ko je autor nečega što proizvede AI? Ako ja napišem jednu rečenicu i AI mi napravi sliku, jesam li ja autor? Ako provedem tri dana radeći s modelom, mijenjam rezultat stotinu puta i koristim vlastito znanje i materijale, situacija je već drugačija. Granica između ljudskog i mašinskog doprinosa nije uvijek jednostavna. Evropa je već počela praviti određene mehanizme, jedna država to ne može riješiti sama, ali to pitanje ja ne bih prepustio isključivo pravnicima, niti isključivo inženjerima. Za istim stolom moraju sjediti pravnici, tehnolozi, autori i umjetnici, univerziteti, kompanije i institucije. Ako zakon ne razumije tehnologiju, može je nepotrebno blokirati, a ako tehnologija ne razumije pravo i društvo, može napraviti štetu“, kaže Babović.
Sagovornici portala Objavi.ba se slažu u stavu da na promociji AI i širenju znanja ne može raditi samo jedna institucija.
„Univerziteti trebaju obrazovati ljude i razvijati istraživanje. Kompanije trebaju pokazivati šta se zaista može napraviti i pretvarati znanje i istraživanja u konkretna rješenja. Država mora stvarati infrastrukturu, pravila i strategiju, dok škole trebaju razvijati osnovnu AI pismenost. Važnu ulogu imaju i mediji jer mogu pomoći javnosti da razlikuje stvarne mogućnosti umjetne inteligencije od senzacionalizma i straha. Ali između svih njih moraju postojati mjesta susreta“, kaže Babović.
Vukojević pak smatra da je potreban „sistem podijeljene odgovornosti“, jer AI više nije tema samo za programere i naglašava da je BiH krajem 2025. potpisala Okvirnu konvenciju Vijeća Evrope o AI, ljudskim pravima, demokratiji i vladavini prava. To je bitan signal, ali potpis nije dovoljan.
Odgovornost
“Obrazovne institucije moraju razvijati AI pismenost, ali nastavnici prvo moraju dobiti obuku, vrijeme i jasna pravila. Univerziteti bi trebalo da povezuju informatiku s pravom, medicinom, ekonomijom, novinarstvom i humanističkim disciplinama. Državne institucije treba da postave pravila za visokorizične primjene, zaštitu podataka, javne nabavke i pravo građanina da zna kada je o njemu odlučivao algoritamski sistem. Strukovne organizacije moraju definisati šta je prihvatljiva upotreba u medicini, obrazovanju, pravosuđu i medijima. Kompanije su odgovorne za obuku zaposlenih i ne smiju eksperimentisati s povjerljivim podacima u javnim alatima. Građani, na kraju, moraju naučiti ne samo kako se AI koristi nego i kada mu se ne smije vjerovati. Najvažnija AI vještina nije pisanje savršenog prompta. To je sposobnost da prepoznamo ograničenje sistema i zadržimo odgovornost kod čovjeka. Potrebni su primjena, nadzor i institucije sposobne da ova načela pretvore u praksu“, zaključuje Vukojević.
Huskić će biti moderator na jednom od panela za oktobar najavljene konferencije o primjeni AI – Kiss The Future koju organizuju Blum Institut i Bloomteq i koja je prilika da se razmjene znanja i mišljenja o AI.
„Moja lična želja, a Fondacija Friedrich Naumann već drugu godinu nameće temu vezivanja AI i demokratije, je da javnosti i donosiocima odluka približimo temu, da razgovaramo o načinima usvajanja i upotrebe, potrebi stvaranja zakonskog okvira i regulacije i slično. Otvarićemo teme geopolitike i AI, uklještenosti Evrope između SAD-a i Kine u smislu progresa na polju AI i šta to znači za nas koji smo htjeli-ne htjeli dio Evrope. Pričaćemo koje opasnosti sa širom upotrebom AI postoje za pojedince, privatnost, slobode..“, najavljuje Huskić.
Kiss The Future samit će okupiti više od 70 međunarodnih stručnjaka, inženjera, investitora i biznis lidera iz kompanija i organizacija koje svakodnevno rade s tehnologijama koje mijenjaju industriju i tržište rada. Babović konferencije poput ove vidi kao “mjesto susreta” ljudi koji razvijaju tehnologiju, kompanija koje imaju konkretan problem, istraživača koji rade na novim rješenjima, investitora koji traži sljedeću veliku ideju i predstavnika institucija koje mogu pomoći da se nešto sistemski primijeni jer „na tim spojevima nastaju projekti“.
“Biće to prilika i da mladi ljudi predstave svoja istraživanja, a poslije konferencije Blum Institut je mjesto gdje se te ideje mogu razvijati i tražiti odgovor na pitanje možemo li nešto od toga napraviti, testirati na stvarnom sistemu i vidjeti kako radi jer Blum Institut se bavi primijenjenom umjetnom inteligencijom, inteligentnim sistemima, robotikom i povezivanjem istraživanja sa stvarnim problemima industrije“, kaže Babović.
Prema Međunarodnoj agenciji za energiju, data-centri su 2025. činili oko 1,5 posto svjetske potražnje za električnom energijom, a do 2030. taj udio bi mogao porasti na približno tri posto – data-centri troše mnogo električne energije, a hlađenje u nekim sistemima zahtijeva značajne količine vode i na osnovu toga je jasno da je okolinski uticaj ili trošak koji AI proizvodi – stvaran, odnosno nije zanemariv.
Đuherić kaže da je brine energetska potrošnja AI modela.
“Uvijek nastojim prilagoditi izbor modela zadatku koji radim i ograničavam upotrebu na ono što je stvarno potrebno, ne koristim veće/zahtjevnije modele za jednostavne zadatke koje mogu riješiti manji, efikasniji alati”, kaže ona.
Vukojević potvrđuje da jeste ozbiljno i brzo rastuće opterećenje, ali još uvijek ne i najveći pojedinačni uzrok globalne potrošnje energije.
“Ta činjenica se ne smije skrivati iza priče o neminovnom napretku, ali nije korektno ni svaku pojedinačnu upotrebu AI predstavljati kao ekološku katastrofu. Trošak zavisi od veličine modela, vrste zadatka, lokacije data-centra, načina hlađenja i izvora električne energije. Balans znači da najveći modeli ne treba da se koriste za svaki trivijalan zadatak, da kompanije moraju transparentno objavljivati potrošnju energije i vode te da data-centri treba da koriste efikasnije hlađenje i što čistije izvore energije”, kaže Vukojević i napominje da treba računati i korist jer AI može pomoći u optimizaciji elektroenergetskih mreža, saobraćaja, industrije i potrošnje resursa, te naglašava da napredak nije prirodna sila za koju niko nije odgovoran, nego je tehnologija rezultat ljudskih izbora i pitanje nije hoćemo li zaustaviti AI, nego kakav AI ćemo graditi, za koje potrebe i ko će platiti njegovu ekološku cijenu.
