Na trenutak sam se izgubio. Kolona sa kojom sam do tad išao, rasula se između blatnjavih nedefinisanih redova i kaotične buke. Zbunjeno koračam pazeći da ne nagazim na nešto ili nekog. Dan je tmuran, oko sebe čujem buku, dim u naletima prolazi pored mene kao napuštene duše koje bježe od nečega još strašnijeg, te poput ruku klize preko mog tijela pokušavajući me odvratiti, ali samo se rasprše oko mene. I dok se dim nošen vjetrom nadvija nad tranšejima i zemljanim humkama, kroz graju i tutnjavu čuje se glas kapetana: „AKCIJA“!!! Zatim opet buka nastavlja da nadjačava sve što me okružuje…
U daljini neko sa puškom u ruci dezorijentisano se okreće ne znajući kojoj strani pripada i tako zvjerajući ugazi u lokvu, te sav besmisao bojnog polja stade i svu mu pažnju privuče mokra nogavica. Udahnem duboko miris paljevine i izgorjelog mesa i zažmirim te u mislima otjeram zavjesu bunila i shvatim da nije prvi svjetski rat. Ja sam na Buvljaku.
Buka se pretvori u muziku koja je toliko glasna da para nebo kao da najavljuje smak svijeta,a dim nanosi miris roštilja dok hodam između tranšeja i humki nabacane gomile odjeće i lutaka kao da je i sam prodavač inkvizitor i planira ih zapaliti. Opet kroz kakofoniju se začuje AKCIJA! – ALAT MARKA! Čovjek sa mokrom nogavicom je držao kišobran, ali koliko ironije ima kišobran u trenutku kad ne pada kiša, a nogavica ostaje mokra.
I tako se odjednom samo obrem pred gomilama prostrtih najlona prepunih toliko nasumičnih stvari, da i sam počnem da pogađam rješenja rebusa. Čovjek prodaje CD-ove – gledam i ne razumijem ko to još ima uređaj za slušanje CD-a – do njega se prodaju ramovi za slike, a zatim alat i kosilice i sve tako nasumično bez reda i logike. Hodam zbunjen između tih ljudi koji prodaju sve što se može zamisliti, i naravno pažnju mi privuku knjige.
U gomilama nesklada, ugledam kutije, u njima od vestern romana preko lektire i iranskog kuhara sve do Gogolja. Rovim tako, prebacujem sa hrpe na hrpu, kad me spazi žena koja prodaje knjige, te svečano objavi „Za tebe, sve knjige po dvije marke“. Kažem sebi, što da ne? Naći će se već nešto dobro.
Rovario sam, zavlačio se i zaranjao u svaku moguću kutiju gdje viri makar i jedan list hartije. Lutao sam tako, diveći se kako ljudi prodaju krevete, lonce, dinare, preparirane životinje…. Ma sve! Jeste da sam tu i tamo lutajući našao dobrih knjiga za mizernu cijenu, ali poče da pada kiša i tu se sve promijeni.
Kako počinje sve jače da pada, niko ni ne pokušava da skloni knjige u zaklon, te sebe uhvatim kako kupujem Remarka i Džojsa za marku, samo da bi ih sklonio sa kiše. Gledam kako lice Dostojevskog kisne, dok sa druge strane sa Servantesa kiša se slijeva uveliko.
Sad već poprilično mokrih leđa uzimam iz hrpe pripovijetke Nušića, te kao zaštitničkim krilom onako pokrivam trenerkom knjigu dok vadim novčanik i brojim siću. Čovjek koji prodaje knjige nudi i ostale za marku, kaže – da ih ne mora kasnije vraćati u kutiju. Ja samo mahnem glavom i zvjeram oko sebe gdje da se sakrijem od kiše. Dok sam odlazio još jednom onako sramno ispod oka pogledam Čarls Dikensonova „Velika Očekivanja“ i posramljen požurim da pobjegnem, ne više od kiše već što ne mogu sve knjige da spasim.
U sebi govorim: „Izvini Majakovski, izvini Puškine, ali ne mogu, stvarno ne mogu“. Kiša je stala, kič nastavlja da dreči sa zvučnika i opet se masa pokrenu kao na neku nevidljivu komandu. Ja se nekako izvučem iz sve te gužve i krenem nazad da me ne uhvati još jedan pljusak i predam se razmišljanju.
Kad bih mogao otići nazad kroz vrijeme i sresti Nušića, šta da mu kažem – “Zbirka satiričnih priča će ti koštati jednu marku”? Ili da kažem Dikensonu kako nema više „Velikih Očekivanja“, sve što prodavač očekuje je da neko kupi tvoju knjigu da je ne mora vraćati u kutiju, kao da je u sam grob mora vratiti.
Onda pomislim sa druge strane kako je sve to ironično, nove knjige su poprilično skupe, pa pomislim kako bi trebalo da su knjige besplatne s obzirom kako se malo čita, pa me onda opet rastuži što knjige kisnu, jer nekome nemaju apsolutno nikakvu vrijednost. Sav nivo vrijednosti konstantno srlja u neku krajnost. Odlazeći kao dezerter sa bojnog polja onako posramljen bacam poglede po knjigama i čitam naslove u pokušaju da izvučem bilo kakvu priču. Svi ti naslovi se spojiše u mojoj glavi kao poruka koja mi reče:
„Ljudi puni Gordosti i Predrasuda, poput Stranca i Don Kihota, ponašaju se kao Mrtve Duse, u sjeni Gospodara Muha, ne mare je li 1984 ili je Rat i Mir, već kao u Božanstvenoj Komediji se okreću isključivo parama kao Ka Svjetioniku, ne znajući da će poput Lovca u Žitu, Prohujati s Vihorom, žanjući Plodove Gnjeva. Ubit će pticu rugalicu na svakoj Životinjskoj Farmi, pitajući se onda Za Kim Zvona Zvone dok idu polako u Klanicu 5, idući tako kao u Potragu za Izgubljenim Vremenom, ne znajući da je prošlo Doba Nevinosti i da će ostati samo Srce Tame“…
A ja evo i sad nedjeljom izađem na balkon i gledam hoće li padati kiša, jer mogu dobre knjige da propadnu, nemajući ko da ih spasi.
Svaka uništena knjiga – zatvoren je grob ljudske mašte.
