Pojavom digitalnih medija u Bosni i Hercegovini i regionu, politički subjekti su transformisali način promovisanja svojih aktivnosti, ali i uveli opasne načine informisanja kroz širenje poluistinitih ili u potpunosti neistinitih vijesti preko portala koje sami osnivaju. Prema mišljenju Marka Divkovića, predsjednika udruženja BH novinari, prljavi politički marketing na digitalnim platformama je u našoj zemlji zaživio prije osam godina i trend porasta portala koji rade po strategijama političkih subjekata je otad u porastu.
Javnosti koja nema izraženu medijsku pismenost predstavljeni su kao istraživački portali na kojima rade stvarni novinari, ali se prema interesima i instrukcijama finansijera, odnosno političkih aktera, na njima vrlo često objavljuju netačne informacije, bez jasnih izvora, obično sa ciljem diskreditacije ili kriminalizacije političkih protivnika. Kroz nejasne kriterijume finansiranja, sredstvima iz budžeta različitih institucija za različite namjene, te sredstvima privatnih kompanija plaćeno je na desetine medijskih zaposlenika koji izvještavanju pristupaju na manipulativan način.
Novinarima i urednicima ova praksa je poznata. Adis Mujdanović urednik portala Plural BiH iz Brčkog smatra da je takvo zagađenje medijskog prostora rezultat strateškog cilja političkih partija da uspostave potpunu kontrolu nad narativom u digitalnom prostoru.
„Portali, često osnovani kao marketinške agencije ili neprofitne organizacije, omogućavaju strankama izbjegavanje zakona o transparentnosti vlasništva i regulatornih tijela. Ovi portali opstaju jer ih ne finansiraju čitaoci ili tržište, već direktni transferi javnog novca putem oglasa i sponzorstava od političkih sponzora. To predstavlja ultimativnu pobjedu politike nad tržištem. Angažovanje naših kolega, profesionalaca koji su stekli vještine u velikim medijskim kućama, osigurava da propaganda izgleda kao legitimno novinarstvo“, smatra Mujdanović.
Dodaje i da politika nudi stabilnost i sigurnu platu, odnosno ekonomsku održivost u zamjenu za etički kompromis:
„Kada nezavisnost vodi do blokade računa i zaduživanja u bankama, partijski portal nudi stabilnost, pretvarajući novinarstvo u trgovinu integritetom.“
Ovakav način urušavanja ugleda novinarske profesije prepoznaje i Transparency International u BiH, gdje navode da ne postoji efikasan mehanizam kako bi se ovakva vrsta marketinga spriječila. Iako je nametnutim izmjenama i dopunama Izbornog zakona od prošle godine određeno da su online mediji koji se opredijele za izvještavanje o izbornoj kampanji dužni osigurati javne i transparentne informacije o svom vlasništvu i pridržavati se principa uravnoteženosti, jednakog pristupa, poštenja i nepristrasnosti, ova odredba se odnosi isključivo na izborni period i za njenu kontrolu je nadležno Vijeće za štampu – koje nije državni, javni organ, niti ima javna ovlaštenja da izriče eventualne sankcije.
Damjan Ožegović iz TI BiH smatra kako ovo nije dovoljno da bi uredilo pitanje prljavog političkog marketinga. „Tek donošenjem zakona o medijima, u čijoj izradi bi aktivno učestvovali predstavnici medijske zajednice, stanje o kom govorimo bi se moglo popraviti. Nažalost, brojni su portali i druge platforme koje trajno ili privremeno egzistiraju u bh. online prostoru, a dok je političkog interesa i prije svega novca bez porijekla kojim se to sve finansira, oni neće nestati. Pogotovo bez jasne kontrole javnih, državnih organa. Budući da živimo u društvu u kom je jedna trećina na osnovnom nivou digitalnih vještina, a 40% ispod ovog nivoa za pretpostaviti je da ni većina građana ne zna prepoznati opasnosti zlonamjernih informacija i razlikovati stranačke medije od nezavisnih.“
Kako prepoznati portale koji rade po političkim strategijama?
Mediacentar Sarajevo, kao organizacija posvećena unapređenju standarda novinarstva, poboljšanju radnog okruženja novinarki i novinara te zaštiti i promociji medijskih sloboda, u svom radu i kroz tekstove na svom portalu jasno ističe kako je važno da određeni portal ima impressum i u njemu jasno vidljive i razumljive podatke o vlasništvu, urednicima i članovima redakcije. Upravo podaci o vlasništvu i uredništvu mogu čitaocima biti osnovni pokazatelj – mediji za koje pretpostavljamo da su dio strategije političkih stranaka obično nemaju istaknut impresum, sa osnovnim podacima u uredniku, redakciji, tekstovi nisu potpisani i slično.
Tarik Moćević iz Mediacentra objašnjava kako pokretanje portala ne iziskuje velik napor i troškove. Prema istraživanju koje je ova organizacija radila, riječ je o trošku od 25 do 80 eura, što za političke aktere i stranke nije problem i zbog čega na bh. medijskom nebu postoje stotine politički kontroliranih portala.
“Ako se na to dodaju njihovi profili na društvenim mrežama dobije se priličan haos na medijskoj sceni i stvara se snažan pritisak na javnost i javno mnijenje. Pri tome su sadržaji koji su sve samo ne profesionalno novinarstvo – u smislu provođenja propagande za svoje i difamiranja njihovih – dodatno opterećenje u izbornom procesu i omogućavanja donošenja razložne odluke birača“, objašnjava Moćević i ističe kako je žalosno što se zbog ove pojave stvara opšta slika kako se medijima ne može vjerovati.
Dodamo li ovakvim portalima i njihovim nalozima na društvenim medijima još i stotine lažnih profila i grupe koje su zadužene za distribuciju njihovog sadržaja, kao rezultat ćemo imati potpuni haos na digitalnim platformama koji urušava ugled i integritet istraživačkih medija i novinara koji svakodnevno od predstavnika vlasti trpe negativne posljedice po svoj život.
Divković ocjenjuje da je ovo do sada najpogubniji upliv politike u medije.
„Formalno stranke nisu vlasnici, ali su i samo tri rečenice dovoljne za detekciju. Vlast na razne načine pokušava umanjiti uticaj profesionalaca, a uskraćivanje mogućnosti za pitanja samo ih dodatno identifikuju. Istinski profesionalci su postali endemska vrsta.“
Pored naručenih tekstova, jednostrane kriminalizacije političkih oponenata, stranačke medije moguće je prepoznati i po tome što su saopštenja prikazana kao vijest.
„Saopštenje je najjeftiniji i najbrži sadržaj za medij koji radi po narudžbi. Ne zahtijeva istraživanje, terenski rad, niti preuzimanje rizika. To je 100% siguran sadržaj koji ne može ugroziti finansijske tokove ili partnerstvo s političkim sponzorima. Najopasniji aspekt je uništavanje konteksta. Mediji umjesto da služe kao filter istine, postaju megafon vlasti. Medij prestaje biti čuvar javnog interesa i postaje stenograf moći“, upozorava Mujdanović.
Iz njegovog iskustva pitanja su postala nepoželjna onog trenutka kada je politička klasa odlučila da želi imunitet od odgovornosti:
“Postoji direktna korelacija između postavljanja neugodnih pitanja i finansijskog sankcionisanja. Novinari koji prozivaju političare gledaju kako im propadaju projekti, partnerstva i egzistencija.“
Zbog svega navedenog novinari koji rade svoj posao onako kako su učeni i kako to pravila struke nalažu postaju nepoželjni. Metode sankcionisanja i disciplinovanja novinara dovedene su skoro do „savršenstva“ iz ugla političara.
Odmazda ide od ignorisanja i uskraćivanja pristupa, do aktivnog finansijskog pritiska (pokretanje SLAPP tužbi, blokada računa). Napadi na nezavisne medije služe kao javno upozorenje cjelokupnom sektoru. Kada su nepoželjni i u medijima, to ukazuje na postojanje unutrašnje policije. Mediji koji preživljavaju od mrvica sa stola vlasti (malih oglasa, projekata) aktivno izoluju i napadaju kolege koji im, postavljanjem kritičnih pitanja, kvare posao sa vlastima. Ekonomska nužda podstiče konkurenciju u kojoj novinari postaju neprijatelji drugim novinarima. Finansijska represija stvara autocenzuru. Novinari šute da bi preživjeli, što političkoj klasi osigurava imunitet. Posljedica je i demotivacija za ulazak mladih talenata. Svijest o tome da integritet vodi ka razmatranju odlaska iz države osigurava da sljedeća generacija odabere kompromis.
Novinarstvo je na aparatima, pitanje je ko će ih isključiti?
