Tri decenije nakon što je rat u Bosni i Hercegovini formalno završen, mnogi od nas imaju osjećaj da se on zapravo nikada nije stvarno završio. Nekad su padale granate, danas padaju blokade, prijetnje i laži. Nema više tenkova na ulicama, ali ima političkih ultimatuma, ima otvorenih prijetnji raspadom zemlje i sistemskog negiranja genocida. Oružje se promijenilo, namjera nije. Ovo je rat poslije rata – tih, uporan i jednako opasan.
Ko god danas vjeruje da je Bosna i Hercegovina stabilna država, vara se. Institucije jedva funkcionišu, država je paralizovana u beskrajnim političkim blokadama, a građani i građanke su sve umorniji. Dok se svijet bavi svojim krizama, ovdje se nastavlja proces potkopavanja svega što čini jednu državu državom. Zakon postaje mrtvo slovo na papiru, povjerenje u institucije nestaje, a istina se sistematski briše. Kada se genocid u Srebrenici negira u parlamentima i na medijskim platformama, kada se ratni zločinci slave kao heroji, to nije samo uvreda za žrtve. To je poruka da se ono što se desilo može ponoviti.
Sve se to radi planski i polako. Jer, ako dovoljno dugo traje kriza, ljudi počnu vjerovati da je ona normalno stanje. Ako institucije ne rade mjesecima ili godinama, naviknemo se da ih i ne trebamo. Ako političari i političarke svakodnevno prijete otcjepljenjem, počnemo se pitati da li je raspad zemlje možda jedini izlaz. To je najopasniji aspekt ovog novog rata. Ovaj nije spektakularan i krvav kao onaj iz devedesetih, nego podmukao i iscrpljujući.
Neki će reći da je ovo pretjerivanje i da se ovdje radi samo o politici. Ali nije. Politika je kad se takmičite u idejama kako da građani i građanke žive bolje, a ne kad rušite temelje na kojima počiva država. Ovo što gledamo posljednjih godina nije demokratska borba različitih vizija, već nastavak iste strategije koja je devedesetih pokušala uništiti Bosnu i Hercegovinu, samo sada bez pušaka.
Danas su metode drugačije. Blokira se usvajanje zakona i budžeta, onemogućava rad državnih institucija, sistemski se koči evropski put zemlje. Paralelno se gradi narativ o Bosni i Hercegovini kao nemogućoj državi, koja ne može funkcionisati. Time se stvara opravdanje za svaki sljedeći korak u pravcu podjele zemlje. Ovakvo stanje odgovara onima koji ne žele funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu, nego prostor za ostvarivanje vlastitih etničkih ili geopolitičkih projekata i interesa.
Problem je što se to ne radi samo izvan zemlje. Rat poslije rata često dolazi iznutra, kroz djelovanje političkih struktura koje su zakonski dio vlasti, ali faktički rade protiv države. Te strukture koriste retoriku koja stalno dovodi u pitanje njen suverenitet, a istovremeno uživaju podršku susjednih država ili moćnih međunarodnih lobija. Na taj način se stvara složena mreža interesa koja Bosnu i Hercegovinu drži zarobljenom, uvijek na ivici raspada, ali nikada dovoljno da bi međunarodna zajednica ozbiljno reagovala.
Posljedice po građane i građanke su razorne. Umjesto da energiju ulažemo u razvoj, jačanje ekonomije i bolji životni standard, trošimo je na beskrajne političke krize. Umjesto da djeci nudimo perspektivu, nudimo im državu koja stalno kaska za svijetom, nesposobnu da iskoristi vlastite potencijale. Ne treba čuditi što hiljade mladih ljudi svake godine napušta Bosnu i
Hercegovinu. Zašto bi ostali u zemlji u kojoj je normalno da političari i političarke otvoreno prijete raspadom države i u kojoj se sistem vrijednosti konstantno izvrće?!
Oni koji vode ovu strategiju upravo računaju da će građani i građanke klonuti, da će izgubiti vjeru da se stvari mogu promijeniti. Jer umorna i obeshrabrena zemlja najlakše se potkopa.
Ali ova zemlja je preživjela i gore. Preživjela je opsade, logore, masovne zločine. Preživjela je pokušaj potpunog uništenja. Može preživjeti i ovo, ali samo ako se probudi. To znači da moramo jasno reći da je ovo što gledamo rat poslije rata, a ne puke političke igre. Moramo prestati zatvarati oči pred činjenicom da se ruše temelji države.
Vrijeme je da se Bosna i Hercegovina počne boriti za sebe, ozbiljno, odlučno i bez iluzija. To podrazumijeva jačanje institucija koje će raditi u interesu svih građana i građanki, dosljedno provođenje presuda međunarodnih sudova, nultu toleranciju na negiranje genocida i otvorenu borbu protiv korupcije koja urušava sve segmente društva. Bez toga, svaka nova kriza bit će samo još jedan korak ka ponoru.
Bosna i Hercegovina zaslužuje bolje od života u stalnoj krizi. Zaslužuje da se o njoj govori kao o zemlji koja stoji na svojim nogama, a ne kao o vječitom problemu Evrope.
Ako to ne učinimo sada, možda ćemo se jednog dana probuditi u zemlji koja postoji samo na papiru. I tada će biti kasno da objašnjavamo, prvenstveno sami sebi, kako je sve počelo tihim blokadama, negiranjem istine i ravnodušnošću. Tada će svi naši izgovori biti jednako prazni kao i ova država kojoj nismo dali šansu da se izbori za sebe.
