Nekad mi se čini da su najvažnije stvari one o kojima najmanje pričamo. O seksu, o granicama, o tijelu, o zadovoljstvu, sve znamo, ali ništa ne govorimo. A kad progovoriš, kad napišeš post, objaviš reel, održiš radionicu… tišina se pretvori u šapat. Šapat preraste u razgovor. Razgovor u promjenu.
Kad sam počela govoriti o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, nisam imala sve odgovore. Ali sam imala osjećaj. Osjećaj da nije normalno da mlade cure u 2025. i dalje misle da je brisanje vagine peškirom nakon odnosa kontracepcija. Osjećaj da nije okej da nam “pristanak” zvuči kao birokratski termin, a ne kao temelj odnosa. Osjećaj da ljudi oko mene žele znati, ali ih je sram pitati.
U ovoj borbi, i jeste borba, seksualna edukacija je moj alat. Ne zato što nudim gotove recepte, nego zato što postavljam pitanja. Pitanja koja nas tjeraju da se zagledamo u sebe. Da razmišljamo, da se preispitamo. Da ne prihvatimo “tako je uvijek bilo” kao dovoljno dobar razlog.
Naučila sam da edukacija nije linearna. Da neće svako odmah prihvatiti informacije koje dijelim. Neki će kliknuti “like” i preći dalje. Neki će me otpratiti. Neki će poslati poruku u jedan ujutro: “Hej, nisam znala da ovo što mi se desilo nije bila moja krivica.”
Zbog te poruke, i hiljadu sličnih, nastavljam. Zato što svaka edukacija počinje sa jednom osobom koja se osjeti manje sama. Manje zbunjena. Više svoja.
Ako si stigla do kraja ovog teksta, znaj ovo: tvoje tijelo, tvoj izbor, tvoj glas, to nije slogan. To je stvarnost koju zajedno gradimo. I ako se ikad zapitaš da li je ono što osjećaš važno, jeste. Nisi luda. Nisi sama. I nisi kriva.
