Walter Clemens, The Hill
Tvrda moć koristi materijalne resurse kako bi druge ubijedila i primorala da se povinuju vašoj volji. Pri tome nije potreban rat – prijetnja iza koje stoje ekonomska i vojna moć može biti sasvim dovoljna da drugi promijene način na koji se ponašaju. To što plaćate za robe i usluge koje su vam pružene takođe može biti tvrda moć.
Za razliku od tvrde moći, meka moć nije prisilna. Kako bi uvjerila ili privolila druge da prate vaš primjer ili sugestije, ona se oslanja na politike, te kulturne i političke vrijednosti. Ona oblikuje ono što drugi rade svojom primamljivošću i privlačnošću. Da bismo svojim sposobnostima i mudrošću spojili one opipljive i one nematerijalne resurse, potrebna nam je pametna moć.
Debakl Amerike u Vijetnamu i na Bliskom istoku proizišao je iz bezumne upotrebe tvrde moći. Najveći međunarodni uspjeh Sjedinjenih Država, Marshallov plan za obnovu Europe, stavio je u pogon američko bogatstvo i pamet na obostranu korist, ne u svrhu jednostrane eksploatacije. Godine 1947., državni sekretar George Marshall je pitao ratom iznurene Europljane šta im treba i kako se može skupa doprinijeti zajedničkom dobru. Većina europskih nacija se pridružila ovom planu, dok je Staljin zabranio svojim vazalnim državama da se o onom što im nedostaje otvore drugima.
U samo tri godine, Europa je dobila temelj za trajni ekonomski razvoj i političku stabilnost. Američki doprinos bio je manji od tri posto državnog BDP-a, ali je Washington dobio čvrste trgovačke partnere i NATO-saveznike. Pomirili su se neprijatelji iz užasnog svjetskog rata. Mladi Amerikanci i Europljani su studirali u zemljama onih drugih i upoznavali jedni druge zahvaljujući Fulbright programu, koji je dobrim dijelom plaćen iz sredstava koje su SAD dugovali Europljani. Nakon što Europljanima više nije trebala pomoć Marshallovog plana, rane verzije USAID-a su pomagale slabije razvijenim zemljama.
Koliko god da je koštala pomoć Europi i zemljama u razvoju, to je bilo skromno za zemlju koja je proizvodila polovinu svjetskih roba i usluga, i na koju čak i danas otpada 26 posto svjetskog BDP-ja. U poređenju sa vođenjem nekog Trećeg svjetskog rata, ovi izdaci su bili trivijalni. Stvaranje zajedničkog napretka i solidarnosti predstavljalo je vrijednost koja se ne može izračunati.
Otac moderne Kine – i Tajvana i kopnene Kine – bio je Sun Yat-sen, koji je upoznao demokratiju školujući se u Honoluluu 1890.-ih. Simboli mogu odražavati stvarna uvjerenja. Kineski studenti koji su 1989. godine demonstrirali tražeći ljudska prava i političke slobode izradili su maketu Kipa slobode.
Pa, kome treba meka moć? Odgovor je: Americi – njenom narodu, njenim proizvođačima i njenoj vladi. Mnogo decenija je Washington uložio u tvrdu moć – američki budžet za odbranu je najveći na svijetu. Vjerovatno bi neke vojne prioritete trebalo pojačati, a druge ukinuti.
Ali, predsjednik Trump razjeda sposobnost Amerike da nadahne, ohrabri i uvjeri druge da postupaju na načine koji su u službi zajedničkih ciljeva. Da li njegovo “umijeće završavanja posla” podrazumijeva da svaka suverena vlada ili svaki ponosni narod – kao što su Palestinci, Panamci, Grenlanđani ili Kanađani – trebaju spremno dočekati zahtjeve i prijetnje da se odreknu onoga što im je važno?
Problemi koji proizilaze iz predsjednikovog čistog neznanja pojačani su njegovim prijezirom prema empatiji, njegovim očiglednim uživanjem u tome da podstiče i posmatra brutalnost, te njegovim čestim uspjesima u kršenju zakona – bilo lokalnog, državnog ili međunarodnog.
Trump, njegov tim i podana republikanska većina u Kongresu niz vodu bacaju glavni dio onoga što je nekad Ameriku činilo velikom.
Walter Clemens je profesor emeritus na Odsjeku za političke nauke na Univerzitetu u Bostonu i saradnik u Davis centru za ruske i evroazijske studije na Univerzitetu Harvard. Autor je knjige “Rat republikanaca protiv Amerike: Opasnosti od Trumpa i Trampizma”
