Piše: Damir Sakić, LL.B i LL.M (Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu)
Države uređene na federalnom principu konsocijativne demokratije u svojim demokratskim ustavnim i političkim sistemima sadrže određene diskriminatorne odredbe koje su posljedica historijskih, društvenih i pravnih okolnosti. U Bosni i Hercegovini jedan kompletan diskriminatorni ustavni i politički sistem konsocijativnosti sadrži jednu demokratsku instituciju – Ustavni sud Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud je jedini imenovani sud u Ustavu Bosne i Hercegovine. Njegova pravna priroda suprotna je sistemu u kojem postoji i u kojem djeluje. Jednako koliko je tome istom sistemu suprotna odredba Ustava Bosne i Hercegovine koja nalaže direktnu primjenu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.
Autori Ustava Bosne i Hercegovine (koji je službeno Aneks IV uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini) u vlastitim svjedočenjima koje nalazimo u biografijama, intervjuima i obraćanjima govore o svijesti koju su imali o diskriminacijama sadržanim u Dejtonskom sporazuma i samom Ustavu Bosne i Hercegovine. Iz toga razloga ugradili su odredbu o direktnoj primjeni Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.
Njihovu viziju da i u ovim uslovima pruže zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda u praksi su provodili prvo Dom za ljudska prava i kasnije Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Koristeći jedinstveni položaj EKLJP u pravnom poretku Bosne i Hercegovine, Ustavni sud kroz tumačenje njenih odredbi u duhu prakse Evropskog suda za ljudska prava izgradio je vlastitu, a koja u konačnici predstavlja jedan od najvažnijih izvora prava za praktičare u Bosni i Hercegovini.
U vrijeme kada je potpisan Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini prisustvo sudija koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava bilo je nosivi stub procesa implementacije, tumačenja i razumijevanja Evropske konvencije za zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda. Međutim, pojedine političke i interesne grupe tvrde da je vrijeme „stranih sudija“ prošlo, te da njihove usluge više nisu potrebne.
Politički predstavnici iz Republike Srpske podržani od strane HDZ BIH iz mandata u mandat insistiraju na odlasku kolokvijalno nazvano „stranih sudija“ iz Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Tom prilikom pozivaju se na član VI/1 d) Ustava Bosne i Hercegovine koji sukladno njihovom tumačenju daju odriješene ruke zakonodavcu da putem zakona usvojenog u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine promjeni strane sudije za „domaće sudije“.
U članu VI/1 d) Ustava Bosne i Hercegovine propisano je da „Za imenovanja koja se budu vršila nakon isteka perioda od pet godina od prvih imenovanja, Parlamentarna skupština može zakonom predvidjeti drugačiji način izbora troje sudija koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava.”
Iz citiranih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine izvodi se jasan i nedvosmislen zaključak da se u okolnostima da zakon bude usvojen, istim može drugačije urediti dio procedure izbora unutar Bosne i Hercegovine ali troje sudija će i dalje birati predsjednik Evropskog suda za ljudska prava i na taj dio zakonom se ne može utjecati već isključivo amandmanom na Ustav BiH.
Međutim iz ovih vrlo jasnih i nespornih odredbi izvedeni su brojni pogrešni zaključci. Tako je ministar Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine Davor Bunoza kazao da se zakon jedino može zvati “Zakon o statusu stranih sudija” što nije tačno, jer se ove odredbe ne odnose na status sudija koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava već se odnosi na dio procedure izbora, interno u Bosni i Hercegovini bez daljih implikacija na status ili način izbora od strane predsjednika Evropskog suda za ljudska prava.
Koristeći okolnosti da Ustav BiH zaista ostavlja prostor da se dio interne procedure izbora sudija u Ustavni sud Bosne i Hercegovine koje bira Predsjednik ESLJP uredi zakonom, politički predstavnici koji uslovljavaju da strane sudije budu razriješene iz Ustavnog suda BiH, insistiraju da bude usvojen još jedan zakon putem kojeg bi se u Ustavni sud Bosne i Hercegovine uvelo entitetsko glasanje.
Takav zakon bio bi suprotan Ustavu BiH iz razloga propisanih u članu VI/2 b.) Ustava Bosne i Hercegovine “Sud će, većinom glasova svih članova, usvojiti svoja pravila o radu. Sud će voditi javne rasprave, a svoje odluke će javno obrazlagati i objavljivati.” Dakle, usvajanje pravil o radu dodijeljeno je u isključivu nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i ta pravila su ustavna kategorija.
Pravilima Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, između ostaloga uređen je postupak u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, rad u sjednicama i glasanje. Dakle, Ustav Bosne i Hercegovine propisuje da je isključiva nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da usvaja svoja pravila kojim je obuhvaćeno i odlučivanje-glasanje, te da nema ustavnog osnova da se to pitanje uređuje zakonom. Svaki takav pokušaj da se neko pitanje iz nadležnosti Ustavnog suda uredi zakonom bi bilo neustavno.
Sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava dali su tokom godina nemjerljiv doprinos profesionalnom radu, razvoju i jačanju institucije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i njegove sudske prakse kao nezamjenjivog alata za zaštitu ljudskih prava u svim vrstama postupaka pred sudovima svih instanci u oba entiteta.
Opća javnost za Ustavni sud Bosne i Hercegovine saznaje putem medija, najčešće iz političkih razloga slijedom kakvog zahtjeva radi ocjene ustavnosti zakona ili drugog pravnog propisa. U praksi većinom se radi o zakonima koje usvaja Narodna skupština Republike Srpske postupajući izvan vlastitih nadležnosti i sa ciljem preuzimanja nadležnosti ili imovine države Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine i u tim političkim predmetima razvio je obimnu praksu u kojoj je potvrđivao da su nadležnosti državne, a ne entitetske i da se u pitanju državne imovine mora usvojiti zakon u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Međutim, za sudije, advokate i općenito stručnu javnosti bitno je važnija sudska praksa koju Ustavni sud Bosne i Hercegovine gradi u postupcima temeljem pojedinačnih apelacija radi zaštite ljudskih prava garantiranih Ustavom BIH i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukoliko bi se provela analiza dnevnog prometa u sudovima svih nivoa nadležnosti, vjerujem da bi bio utvrđen visoki procenta podnesaka i ročišta u kojim se strane u postupku pozivaju na kakvo pravno shvatanje iz Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. S obzirom da se Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava primjenjuje direktno u Bosni i Hercegovine, da ima prednost ispred drugih pravnih propisa ukoliko daje više prava i da se za njeno tumačenje gleda u praksu Evropskog suda za ljudska prava onda se stječe slika ustvari zbog čega je i praksa Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kao jedinog imenovanog suda u Ustavu BIH toliko važna i korisna. U suštini Ustavni sud Bosne i Hercegovine kroz praksu ESLJP tumači EKLJP, te to tumačenje primjenjuje na činjenično stanje prezentirano u apelacijama. Odluke donesene na takav način i u tome sadržaju daju nama u Bosni i Hercegovini izuzetno važan izvor prava.
Međutim ova pravna i praktičarska uloga Ustavnog suda Bosne i Hercegovine široj javnosti je malo poznata. Još je manje poznato ustvari ko su i kakvog su znanja i iskustva sudije u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine koje bira predsjednik ESLJP. Ukoliko za primjer uzmemo troje „stranih“ sudija koji trenutno sjede u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine vidjet ćemo da se radi o bivši sudijama Evropskog suda za ljudska prava koji kumulativno imaju 27 godina radnog iskustva u tome sudu. Iza sebe imaju bogatu bibliografiju koja se sastoji od nekolika stotina objavljenih naučnih publikacija, knjiga, radova i hiljade sati održane nastavne na prestižnim evropskim pravnim fakultetima. Mnogo je uloženo u njih da postanu to što jesu da bi mi zdravo za gotovo uzimali takav pravni kvalitet koji radi na presudama koje mi koristimo na kraju kao izvor prava.
Za praktičare koji prate i analiziraju odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i koji najbolje znaju šta znači kvalitetno suđenje jasno je da su strane sudije pravno i naučno potrebni. Naravno domaće sudije daju odlučujući doprinos, pogotovo kroz rad Velikog vijeća Ustavnog suda Bosna i Hercegovine u kojem se obradi barem 90% pojedinačnih apelacije i kreira navedena praksa. Međutim doprinos sudija koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava je nemjerljiv, te je za Bosnu i Hercegovinu važno da oni ostanu. Sa druge strane, konačna odluka o tome pitanju u rukama je političkih donosioca odluka i političke snage jedne ili druge strane.