U posljednje vrijeme u Bosni i Hercegovini, a nažalost i u regionu, građanki/ke imaju dosta materijala za proteste, pobune i buntove. Razlozi za pomenuto se ogledaju u ubijanju nedužnih osoba jer se nekom tako prohtjelo ili je proradila neka psihotična kvačica u mozgu koja je ubici rekla to je okej; u poimanju femicida kao zakonom neprepoznatljive kategorije, kako za definisanje zločina tako i za adekvatne sankcije; u poigravanju političara sa egzistencijom ranjivih i manje ranjivih kategorija društva ili pak sa brigom za pacijente u zdravstvenom sistemu.
U vrijeme pandemije COVID-19, posjete pacijentima u bolnicama širom BiH su bile zabranjene iz očiglednih i preventivnih razloga. Međutim, pandemija je uveliko završena a na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, posjete su i dalje zabranjene. Iz kojih razloga, ne zna se, naravno kao što se dosta stvari ne zna u našem zdravstvenom sistemu. Put pacijenta u Kantonu Sarajevo je (p)ostao isuviše komplikovan uslijed nepotrebne birokratije bazirane na principu fali ti papir. Da bi pacijent došao do sekundarne ili tercijalne zdravstvene zaštite, treba se naručiti za pregled kod doktora opće prakse, gdje dobije ili ne dobije elektronsku uputnicu za specijalistički pregled. Onda se opet naruči na pregled kod specijaliste, dođe na zakazani termin (pretežno par mjeseci poslije) i dobije informaciju da elektronska uputnica nije prošla pa se pregled ni ne može uraditi. Hajde sve ispočetka. Ako je pacijent srećnik, onda je uputnica prošla pa specijalista može obaviti pregled i eventualno poslati na veći nivo zdravstvene zaštite – u Opću bolnicu ili Klinički centar. Sa tim nalazom, opet naručivanje kod doktora opće prakse pa opet uputnica pa tek onda Klinički centar. Da se naruči za pregled jer telefonsko naručivanje nije moguće – mora sestra u ambulanti na papir napisati termin pregleda. Opet, par mjeseci poslije, specijalista na Kliničkom centru pregleda pacijenta i recimo, predloži hospitalizaciju. Opet doktoru opće prakse, opet uputnica, opet Klinički centar.
Dolazi pacijent na hospitalizaciju i taman kada pomisli da je tu mukama kraj, prave muke tek počinju. Prijem pacijenta je naravno, poslije vizite pa pacijent dan provede – ležeći i ne radeći apsolutno ništa. Sutradan ujutro, konačno vizita, ulaze doktori u sobu, pričaju jedni sa drugima, sa pacijentima – rijetko. Vide novi kolačić, pitaju samo šta je vama i odoše dalje. Prođe vizita, dolazi specijalizant, uzima anamnezu, piše na papir pa prekucava. Ako ste srećković, opet, dođe doktor i kaže da će vas on voditi eventualno popriča sa vama o zdravstvenim problemima. Ako ste se do ovog trenutka osjećali kao insan, nećete više sigurno. Prolaze bolnički dani, prolaze vizite, sa vama niko ne priča, idete (možda) na specijalističke preglede. Rezultate pregleda ne znate, a ako se usudite doći nekako do svoje fascikle (Svaki pacijent ima posebnu fasciklu u kojoj se nalaze svi urađeni nalazi) i neko vas vidi, možete biti otpušteni iz bolnice radi neposluha jer je disciplinski kažnjivo vidjeti vlastite nalaze. Opet, ako ste dovoljno sretni da uhvatite svog ordinirajućeg doktora na odjelu da popričate sa njim o vašem stanju, možda i dobijete neku informaciju o rezultatima nalaza.
Prolaze dani, nerijetko i sedmice, vi počinjete sve više da se osjećate kao inventar jer niko ne priča s vama u vizitama, samo dođu doktori da vas vide da ste živi i nešto promrljaju jedni drugima. Tako možete saznati i recimo da ćete biti otpušteni iz bolnice. Tokom cijelog boravka tu, subjektivnog osjećaja kao vječnost, vaši najmiliji vas ne mogu posjetiti jer – korona? Ne zna se. Mogu u jednom periodu u toku dana donijeti jednu kesu sa vašom odjećom, konzerviranu hranu (ako je fino sakriju) i eventualno lijekovima. Ne eventualno, pretežno lijekovima jer ih na Kliničkom centru nema dovoljno. Ostave kesu kod tehničara na kapiji, on je poslije distribuira gdje treba – do vas. Vaši najmiliji također iznimno rijetko mogu dobiti informaciju o vašem stanju, ako se doktor javi na telefon ili sestre imaju dovoljno informacija/ovlasti da vam pruže te informacije. Jer, vi ste inventar. Naravno, doktori, koji su nažalost u manjini, a koji odgovorno i u skladu sa Hipokratovom zakletvom rade svoj posao, ne ulaze u iznad pomenutu kategoriju.
Na otpusnom pismu, rijetko da piše dijagnoza kao rezultat urađenih nalaza. Piše pretežno na latinskom da je bez uzroka ali skoro pa uvijek piše pacijent se treba interesovati za te i te nalaze i javiti se svom doktoru a možda negdje i piše kontrola za tri mjeseca i potrebno je uraditi te i te nalaze.
Zašto je bitno sve ovo napisano? Bitno je jer je krajnje vrijeme da mi, građani i građanke, uzmemo vlastitu sudbinu i zdravlje u svoje ruke i borimo se za kvalitet istih. Sve dok nijemo posmatramo i dozvoljavamo da nas se tretira kao inventar, mašineriju za osvajanje preskupe fotelje u nekom organu vlasti ili još jednog oglasa u crnoj hronici, pristajemo biti saučesnici u ugrožavanju vlastitih života.
