Pisac i nekadašnji diplomat Ian Bancroft donosi priču o obnovi Starog mosta u Mostaru. Tekst je pod izvornim nazivom “The Bridge of Meaning” objavljen na internetskoj stranici višestruko nagrađivanog magazina AramcoWorld, posvećenog interkulturnom razumijevanju Istoka i Zapada.
Priredio: Adis Nadarević
Širom Bosne i Hercegovine razni prikazi mostarskog Starog mosta krase zidove kafića, restorana, muzeja i galerija. Rijetki su oni koji mogu uhvatiti njegovu jedinstvenu i nepravilnu zakrivljenost, a ruka umjetnika teško može prenijeti viziju i izvedbu graditelja, te auru i značaj mosta.
Mostar i Stari most su sinonimi. Niti ovog grada su prepletene u svakom kamenu, njegova kultura i naslijeđe neodvojivi su od luka koji se nadvio nad rijekom Neretvom. Bili povezani sa mostom ili ne, on se utiskuje u pamćenje. Njegova slika je vjerovatno najpoznatija i najprepoznatljivija slika Bosne i Hercegovine.
Dok gleda kamenu strukturu mosta, slikar Edin Dino Šipković bi je mogao naslikati napamet kad ne bi bilo novih detalja koji se otkrivaju svakim novim pogledom. „Ljepota ovog mosta je to što je povezan sa prirodom. Kamenje i drveće postaju jedno“, kaže umjetnik. Upravo ta harmonija zrači mirom kojeg prenosi na okruženje i nadahnjuje umjetnike i ovdje i šire.
Taj osjećaj mira je uništen tokom rata u Bosni i Hercegovini, koji je vođen između 1992. i 1995. godine, nakon raspada Jugoslavije.
Trenutak rušenja Starog mosta, koje je 1993. počinila grupa pripadnika hrvatske vojske, urezan je u sjećanje onih kojima je on bio dragocjen. „Nisam mogla doći ni do koga, telefonske linije su bile prekinute“, kaže Senada Demirović, koja je protjerana iz Mostara i koja se na kraju vratila kako bi radila na rekonstrukciji mosta.
Nijedna tada poznata tehnologija nije bila dostupna da se vijesti prenesu. Pokušavajući da opiše Mostar bez njegovog glavnog obilježja, Senada kaže kako je ta odvojenost samo pojačala osjećaj gubitka.
Ono što mnogi opisuju kao „kapi krvi“ tokom rušenja mosta bilo je osipanje crvenog maltera koji je korišten da bi se učinio nepropusnim za vodu. Ali upravo takav opis pogađa težinu tog trenutka. „Svi smo govorili o tome kako je ‘Stari’ pao. To je bilo kao da ste izgubili člana porodice“, prisjeća se Slađan Jakirović, jedan od ključnih članova tima zaduženog za rekonstrukciju ponosa Mostara.
Ovaj gubitak je tada ugasio i nadu u ljudima koji su mjesecima bili izloženi granatiranju i ubijanju onog što je Mostaru davalo duh i karakter. „U sred tog haosa mi smo plakali za mostom“, sjeća se Senada. Ipak, ovo je također nadahnulo prkos građana, i njihovu potrebu da obnove svoje kulturno naslijeđe.
Ove godine, Stari most slavi dvadesetu godišnjicu ponovnog otvaranja koje se desilo 23. jula 2004. Samo godinu kasnije, postignuće onih koji su dali sve od sebe da Stari izroni iz vode nagrađeni su upisom mosta i njegovog okruženja na popis mjesta svjetke baštine UNESCO-a.
Historija originalnog mosta
Prema UNESCO-u, Stari most je 1566. godine sagradio učenik čuvenog arhitekte Mimara Sinana, po narudžbi osmanskog sultana Sulejmana Veličanstvenog. Mostarski novinar Zlatko Serdarević kaže kako tokom 427 godina on nije samo spajao obale rijeke, nego je bio i mjesto gdje su nastajala prijateljstva i kuda su šetali zaljubljeni parovi.
Na razmeđu Zapada i Istoka, Stari most je predstavljao one trajne multikulturne i multireligijske aspekte Mostara koji su dugo oblikovali identitet grada. Crtajući detaljne šeme na salveti, Serdarević objašnjava kako je most preživio oba svjetska rata iako je bio miniran tokom onog drugog.
Još nešto što je stoljećima spajalo različite mostarske zajednice bili su skokovi. Ovom zadivljujućom pozornicom teku adrenalin i sjaj zajedničke težnje za savršenstvom i ushitom. Skoro onoliko koliko most postoji, svakog ljeta su se na njemu nadmetali skakači i birao se najelegantniji skok.
„Mostarci za ovo žive“, kaže Amir Hanić iz mostarskog Kluba skakača u vodu, preplanuo od glave do pete. „To je simbol ljubavi“, dodaje. Skakači poput njega vježbaju od malih nogu, nastavljajući tradiciju svojih očeva i djedova. Njihovo traganje za ljepotom i održavanje tradicije ne priznaje strah.
Balansirajući na nadzidu mosta oni pozivaju turiste čiji broj raste eksponencijalno, da svojim prilozima pomognu njihove skokove u tirkiznu vodu sa 24 metra visine. Čak i u dubinama rijeke, oni razgaljuju oduševljenu publiku bez obzira na njenu veličinu. Dok traje iščekivanje skoka, raste i nestrpljenje. Uz spremne mobilne telefone, malo koji skok se gleda golim okom. Već u idućim trenucima slijedi njihovo objavljivanje i označavanje, na taj način učvršćujući mjesto Mostara na virtuelnoj mapi svijeta.
„Čudo arhitekture“
Profesorica na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu Aida Idrizbegović Zgonić govori kako je ovaj most bio jedinstveno tehnološko i arhitektonsko čudo, sa lukom raspona od 21 metar i kamenim osnovama sa nosivim lukom od 83 centimetra koji na nekim mjestima nije konzistentan. Iako se tako ne čini, most je šupalj. „Napravljen je od posebnog kamena, bijelog krečnjaka koji je najčešće korišten za minarete i koji je jako lagan za svoju snagu. Na dodir je poput krede ali nije neotporan“, objašnjava profesorica.
To što se danas čini kao da je most obnovljen sa lakoćom u dobroj mjeri je rezultat beskompromisnog rada preminulog arhitekte i profesora Amira Pašića, dobitnika prestižne nagrade Aga Khan 1986. godine za svoj prijeratni rad na rekonstrukciji kulturne baštine Mostara. Jedan od njegovih brojnih učenika, Tihomir Rozić, kaže kako ljudi nisu mogli razumjeti zašto se njegov profesor vratio u Mostar kad je sa svojim priznanjima mogao raditi gdje god je htio u svijetu. (*kćerka profesora Pašića, Amra Pašić, urednica je medija AramcoWorld)
Boravak u inostranstvu Pašić je stavio u službu svoga cilja. Putovao je širom svijeta, držao predavanja na prestižnim univerzitetima, te je okupljao arhitekte na godišnje radionice kako bi planirao rekonkstrukciju. Projekt pod nazivom „Mostar 2004“ počeo je izvan zemlje u vrijeme kad je ovaj grad još uvijek bio pod granatama, a nastavio se u njemu poslije rata.
Pašićev ugled okupio je široku grupu donatora i partnera. „Cilj je bio da imamo zajednički projekt koji nije predstavljao nijedu određenu zemlju ili neki interes“, objašnjava Rozić kako je bilo riječ o projektu koji je bio međunarodni, ne samo mostarski.
Spoj tradicije i modernog graditeljstva
Razaranje mosta omogućilo je ono što profesorica Idrizbegović zgonić opisuje kao njegovu „autopsiju“, gdje su arheološka ispitivanja otkrivala ključne tragove drevnih graditeljskih metoda. Urbane legende kako je originalni most napravljen pomoću bjelanjaka jaja i konjske dlake nisu doživjele potvrdu, a bilo je i neslaganja oko metodologije i problematike logistike. Sastanci sa stručnjacima iz UNESCO-a, bez čije saglasnosti nije mogla proći niti jedna odluka o vrsti maltera koja će se koristiti, trajali su do ranih jutarnjih sati.
U poslijeratnim okolnostima, mješoviti tim arhitekata, inženjera i drugih izdigli su se iznad percepcije koja je znala spriječiti saradnju drugdje u Bosni i Hercegovini. Oni su postali simbol pomirenja i, kako me Serdarević podsjeti, savremena replika multikulturne radne snage koja je napravila i originalni most.
Većina ostataka mosta bila je previše oštećena da bi se mogla ponovo upotrijebiti, iako su ih herojskim naporima izronili mađarski vojni ronioci. Novi kamen je valjalo iskopati u blizini. Rozić priča kako su klesari uglavnom bili iz Turske, gdje se takve vještine još uvijek njeguju. Moderna mašinerija bi isjekla kamen na pet centimetara do željenih dimenzija, a onda bi ga preuzimala ljudska ruka. Pojedinačni komadi su zatim označavani i slagani, a pripremale su se i metalne zakovice.
Dokumentarističke snimke svih djelića ove slagalice koje je moguće pogledati u obližnjem muzeju posvećenom reknstrukciji Starog mosta djeluju umirujuće i ulijevaju zahvalnost. Perfekcija mjerenja, mirnoća dizalice i koncentracija radnika bili su kombinacija koja je svaki kamen, njih hiljadu osamdeset i osam, postavila na njegovo mjesto. „Ljudi ne vjeruju da tamo nema betona“, kaže Rozić. Tolika je bila predanost tome da se most rekonstruiše upravo onakav kakav je bio.
Remek-djelu originala se naročito dive oni koji su bili uključeni u rekonstrukciju. Kamenje je radi lakše i bolje obrade moralo biti namočeno u vodi, pa je tečno olovo koje ih je vezivalo prijetilo stvaranjem vulkana pare ukoliko pojedinačni otvori nisu bili dovoljno zagrijani nečim što je ličilo na fen za sušenje kose. Profesorica Idrizbegović Zgonić objašnjava kako prije nekoliko stoljeća nije bilo brana koje bi ukrotile vode Neretve da ne odnesu klimave skele, niti senzora koji bi pratili kretanje pojedinačnog kamenja pod utjecajem promjena temperature.
Kako se rad primicao kraju, interesovanje za ovaj poduhvat je raslo. Znatiželjnici su pronalazili razna mjesta sa kojih bi mogli posmatrati radove – prisjeća se Rozić – u želji da bace pogled kroz rupe u skelama. Lokalni političari, ranije nezainteresirani, silazili su do mosta u pratnji diplomata i stranih dužnosnika kojima je bila potrebna snažna metafora za ponovno ujedinjenje. Bio je to trenutak sa kojim su željeli biti povezivani mnogi iz Mostara i šire.
Pašić, čiji su studenti između ostalih bili i Idrizbegović Zgonić i Demirović, je na otvaranje mosta pozvao svoje kolege sa svih strana svijeta.
„Ljudi koji su makar jednom prešli preko mosta to ne zaborave nikad. To ostaje s tobom“, govori Rozić.
Trijumfalan povratak
Mnogi Mostarci su se vratili na mjesto za koje su mislili da im je oduzeto zauvijek. Mnoštvo odnosa s mostom, bilo nostalgičnih ili suvremenih, prožeto je individualnim značenjem, podložnim kao i uvijek promjenjivim okvirima tumačenja koji se mijenjaju tijekom vremena, posebno u Mostaru, gdje je društveno tkivo razoreno ratom.
Što se tiče onih koji su predvodili obnovu, njihova stručnost je i dalje od velikog značaja za svijet, posebno imajući u vidu uništavanje kulturne i vjerske baštine u prethodnim godinama. Njihova dosljednost načinima i sredstvima originalne gradnje sinonim je za predanost autentičnosti u doba koje je kompromitirano brzim i često kratkotrajnim rješenjima.
Prije dvadeset godina, stanovnici Mostara su se gurali na obalama dok je vatromet stvarao pokrov od magle iznad čudesnog mosta. Radost i ushit bili su pomiješani sa osjećajem olakšanja. Vođeni samo jednim reflektorom, skakači su zasljepljivali okupljeni svijet bacavši se u zagrljaj rijeke naglavačke poput vrabaca. Ove godine, zvaničnici i neki od ljudi koji su bili uključeni u rekonstrukciju okupili su se kako bi se prisjetili onog što Demirović nostalgično naziva prilikom da se bude dijelom historije.
„Mi možemo umrijeti, ali most ne može biti uništen. Ne možemo vratiti vrijeme, ali možemo opet stati na svoje noge“, uzdiše Jakirović. Obnovom mosta vraćena je nada za Mostar i buduće generacije. Na kraju krajeva, Stari most nije niti je ikad bio samo običan most.
