Piše: Boris Lalić
Intelekt, to je ono što svijetom vlada. Snaga je isto moćna, golim okom bi se reklo puno moćnija od intelekta, no to jednostavno nije tako. Onaj ko ima veliku snagu, ali nema pamet, njegovo je da se jako bori i unatoč tome kilavo živi i kratko traje. Intelekt nije takav, on se uvijek bori za višu tačku gledišta, odakle je šira perspektiva i bolje razumijevanje, a gdje se bolje razumije, tu se više može postići i sa manje rada. Ono što je otkrio i stvorio intelekt, to na ovom svijetu i traje, a trajalo bi i duže da se s vremena na vrijeme ne pojavi razbješnjela snaga, koja možda ne može puno toga napraviti, ali zato može sve razvaliti.
Kad posmatramo intelekt u životinjskom svijetu, onda moramo primijeti jednu stvar: što ga je više, životinja sve više nalikuje na čovjeka. Čovjekoliki majmuni svakako su najočitiji primjer za ovu tvrdnju, orangutani, recimo, imaju svoj način “pričanja” o prošlosti, ali ima i drugih dosta uvjerljivih, naprimjer delfini, kod kojih susrećemo onu istu volju za igrom u kojoj uživamo i sami, ili hobotnice, kojih ima što pod vodom umiju odvrtati matice i šarafe.
Nekoliko članova ovog prestižnog društva dolazi nam i iz svijeta ptica. Najpoznatiji, najrasprostranjeniji, i može se još reći i najpametniji, jeste crni gavran, čija je viša pamet, jednako kao lisicino lukavstvo, primijećena još od davnina i proslavljena kroz Ezopove basne. Sve ptice koje dolaze iz porodice gavrana su obdarene jačim razumom, a nama koji živimo u gradovima najbliža od njih je vrana, o čijim se umnim sposobnostima dosta priča. Reklo bi se ipak da je crni ili obični gavran, koji je inače najveći predstavnik svog roda, kroz historiju bio najviše primijećen kao mudrac, a i gledanjem novijih filmova o pticama iz porodice corvus nameće se isti zaključak, da je u gavrana ipak više uma i duha nego u ostalih četrdesetak članova njegove šire porodice. To se vidi i po tome što crni gavrani žive gotovo na čitavom svijetu, u čitavom pojasu holarktika, što je dokaz da se najviše mogu prilagoditi, a to mogu samo bića koja misle.
Osim što je najveći predstavnik svoje porodice, obični gavran je i najveća ptica pjevica svijeta. Sa dužinom tijela do 70 cm, težinom do 1,8 kg, rasponom krila do 120 cm, crnim perjem metaliziranog sjaja, te karakterističnim klinastim oblikom repa, posebno vidljivim u letu, jedna je od ptica najlakših za praćenje golim okom, a kako je uz to i veoma zanimljiv, jedna je od najposmatranijih ptica svih vremena.
Kljun mu je velik, crn, snažan i blago zavijen prema dole, što upućuje na meso u gavranovoj dijeti. Obični gavran je inače svaštojed, jede sjemenke i kukce, lovi manje životinje, a ne odvraća kljun ni od strvine. S obzirom da puno vidi i dobro pamti, gavran je i odličan lopov, a najradije krade jaja iz gnijezda drugih vrsta. U nuždi, koja najprije stigne mlade ptice bez iskustva, hranu će potražiti i na smetljištu.
Gavranov govorni aparat je posebno zanimljiv. Prije nego će u modu ući papagaji koji pričaju, gavran je bio praktično jedina ptica u Evropi od koje se mogao čuti odlično imitiran ljudski govor. Nažalost, to će gavranu kasnije priskrbiti negativan imidž, da je satanska ptica, zbog čega će dugo biti proganjan. Ova gavranova osobina, da imitira tuđe glasove, inače mu služi da bi u prirodi bolje živio uz manje rada; kad naiđe na veliku strvinu u šumi, gavran će se glasati kao vuk ili kao lisica, ovisno ko je u blizini, da ih privuče kako bi rasjekli gozbu za sve. To je i inače gavranu najdraže: pustiti druge da ulove i raskomadaju, pa im onda to uzeti na neku prevaru, pri čemu valja imati na umu da gavran prevare može smišljati po potrebi.
Obični gavran spada u tzv. ptice stanarice, što znači da ne mijenja krajeve u kojim živi zbog vremenskih prilika ili čega drugog. Gnijezda grade na visokim stablima ili stijenama, u novije doba i na dalekovodima, a koristi ih sve dok se dobro drže, po nekoliko godina. Kad se među njima sastavi par, to onda obično traje dok ih smrt ne rastavi. Koliko su dugo dvije ptice u “braku”, to se gleda putem zajedničke leteće koreografije, za koju lično mislim da je poslužila kao inspiracija za ljudske aeromitinge. To je prava životinjska umjetnost, a ne onaj jadni slon sa interneta, kog su ko zna kako mučili dok od njega nisu napravili “slikara”.
Mladi gavrani žive slično kao mladi ljudi, to jeste skloni su udruživanju u “bande”, koje vole činiti nepodopštine i na taj način prkositi starijim. Jedna od tih nepodopština je da se banda mladih gavrana smjesti na drvo naglavačke poput šišmiša, a vole i provocirati vukove ili lisice, vukući ih za uši, sve dok ih ne zaganjaju. Ovu igru voli poigrati i odrasli gavran, što znači da zaista ima neke predstave o komičnom.
Zanimljivo je i to da je život u bandi za gavrana puno stresniji od mirnog porodičnog života, što su pokazale analize hormona stresa u izmetu starijih i mlađih ptica, stariji ga imaju dosta manje. Nije to ni za ljude, ni za gavrane, da budu u bandi, očito da je to samo prinudno rješnje.
Kao što sam spomenuo, gavran je doživio tu nesreću da zbog veće pameti bude proglašen od strane osrednjih ljudi najprije za predstavnika đavola, a kasnije i za velikog štetočinu, zbog čega su stradala mnoga prirodna gavranova staništa. U Evropi, gdje je bio prisutan na čitavom kontinetu, već oko 1900. nije ga više bilo u mnogim dijelovima, što se može povezati i sa širom dostupnosti vatrenog naoružanja za lovce, jer gavrani pamte mjesta gdje se na njih pucalo kao ona na kojima se ne treba zadržavati.
To da je gavran đavolje stvorenje, o tome je suvišno i pričati, a i to da je velika štetočina samo je velika laž; prava je istina da gavrani, općenito vrane, čovjeku puno više koriste nego što mu štete, kroz proždiranje komaraca i drugih insekata napadnih za čovjeka, kao i kroz uklanjanje lešina.
Srećom, Evropa je to istražila dobro, pa u posljednjih pola stoljeća imamo trend vraćanja gavrana na njihova staništa. Danas ih opet ima u Holandiji, Belgiji, Njemačkoj i još nekim zemljama iz kojih je bio otjeran u potpunosti. U Bosni i Hercegovini gavrani nikada nisu doživjeli takav progon, izuzev možda u ratu, ali to ne važi jer nije bilo usmjereno protiv gavrana, već se desilo kao prirodna posljedica rata. Na planinama oko Sarajeva može ih se vidjeti skoro pa svakodnevno.
Da bi nam ova divna i pametna ptica ostala kroz dugo vrijeme, da nam se ne bi desilo kao Zapadnoj Evropi, koja sada mora ulagati veliki novac da bi vratila ono što mi nikada nismo ni izgubili, potrebno je da se sa životom gavrana upoznamo bolje, jer to je siguran put u divljenje, a to je već osnova za ljubav, kojoj zatim ne treba nikakvog zakona da bi se ponašala odgovorno i zaštitnički.
