Piše: Maša Fazlić
„Dobar dan, ja sam advokat,“ kaže žena pružajući ruku.
„Dobar dan, mislite advokatica?,“ odgovara druga žena.
„Meni je svejedno kako me oslovljavaju, bitno mi je da me poštuju.“
U isto vrijeme na drugom mjestu.
„Dobar dan, ja sam advokatica,“ kaže muškarac pružajući ruku.
„Dobar dan, drago mi je, i ja sam advokatica,“ odgovara drugi muškarac.
Ovako je nekako zvučao strip koji sam, kao srednjoškolka, vidjela na jednom plakatu koji je promovirao temu rodno osjetljivog jezika. I zaista, ništa se nije promijenilo u međuvremenu.
Iako je Vijeće ministara BiH još 2014. godine usvojilo Izmjene i dopune Jedinstvenih pravila za izradu pravnih propisa u institucijama u svrhu integrisanja ravnopravnosti spolova, ono još uvijek nije promijenilo svoj naziv u Vijeće ministara i ministarki BiH. Možda zato što trenutno u Vijeću ministara imamo samo dvije žene.
Želim govoriti o tome kako naš jezik danas diskriminara žene iako to mnogi ne primijete, a i kada primijete, smatraju to diskriminacijom najniže razine, toliko malom da se o njoj ne vrijedi ni raspravljati. Diskriminacija u jeziku nije ništa drugačija od bilo koje druge vrste rodne diskriminacije. Ako govorimo rodno odgovorno, to neće biti samo znak da poštujemo i primjećujemo polovinu populacije našeg stanovništva, već i da aktivno podupiremo osnaživanje žena. Jezik nije neutralan i može biti sredstvo diskrimincije, ali i sredstvo osnaživanja u isto vrijeme, u zavisnosti kako ga koristimo.
Za borbu protiv seksizma u jeziku nisu potrebna nikakva budžetska sredstva, grantovi EU ili tome slično. Potrebna je, za početak, politička odlučnost. Vlada Švicarske je 1993. godine odlučila da administracija mora koristiti jezik bez seksizma. U Francuskoj je predsjednik vlade objavio 1998. godine odredbu kojom poziva ministre na korištenje ženskih naziva za zvanja i funkcije. Od 2001. godine u Austriji postoji sporazum ministara o rodno osjetljivoj upotrebi jezika. U Njemačkoj, u skladu sa saveznim zakonom o jednakosti žena i muškaraca od 2001. godine, postoji obaveza poštivanja rodno osjetljivog jezika u zakonodavstvu i službenoj korespondenciji.
Iako je naša zemlja načelno iskazala spremnost 2014. godine za slične promjene, u ekspozeu tadašnjeg predsjedavajućeg Vijeća ministara Zorana Tegeltije, prilikom preuzimanja ove, politički najmoćnije pozicije u državi, on se obraćao samo „poslanicima“ – a ne i „poslanicama“, poruku je namijenio „građanima BiH“ – ne pominjući „građanke“ i na koncu, zahvalio se „političkim liderima“ na potpori potvrđujući time gorku istinu da mi, kao zemlja, i nemamo „političke liderke“.
Nediskriminatorski odnos prema ženama zagarantiran je Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH (2003) i Zakonom o zabrani diskriminacije BiH (2009), te kao takav podrazumijeva i jezik bez diskriminacije.
Jedan od najvažnijih ugovora koji se u životu potpiše je ugovor o radu, no ako ste žena i živite u Federaciji Bosne i Hercegovine gotovo je izvjesno da ćete, prema papiru, raditi muško zanimanje. Naime, Klasifikacija zanimanja Federacije Bosne i Hercegovine je dokument u kojem su navedena sva zanimanja koja postoje u entitetu. Dokument sadrži oblike za ženski rod samo za šest zanimanja koja su tradicionalno ženska – čistačica, medicinska sestra, časna sestra, mualima, dadilja i sekretarica. Na listi od čak 4000 različitih zanimanja koje se mogu obavljati u Federaciji BiH – u ženskom rodu je dato samo šest. Ostala zanimanja su data u vrlo muškocentričnoj formi: advokat, biohemičar, cvjećar, daktilograf, dekan, doktor, frizer, glumac, inžinjer, lektor, nastavnik, novinar ili slastičar. Neka od ovih zanimanja imaju, u govoru, vrlo ustaljen ženski oblik (npr. glumica, frizerka, nastavnica) no uposleni u Zavodu za statistiku Federacije BiH nisu željeli napraviti napor da u listu uvrste ženske inačice navedenih zanimanja. S druge strane, Klasifikacija zanimanja Republike Srpske većinu zanimanja daje naporedo i u muškom i u ženskom rodu: službenici/službenice, ljekari/ljekarke, direktori/direktorke, oficiri/oficirke, arhitekti/arhitektkinje, tehničari/tehničarke, nastavnici /nastavnice itd.
Jezik u svojoj osnovi nije muškocentričan, več način na koji se on koristi. Kao društvo sa stereotipima o tradicionalnim ulogama muškaraca i žena, te sa još uvijek vidljivim znakovima patrijarhalizma i konzervatizma u odgoju, jasno je da proces od muškocentričnog jezika do rodno-inkluzivnog teče sporo. Upotreba rodno osjetljivog jezika doživljava se kao stvar slobodnog izbora, često pogrešno poistovjećivan sa feminizmom, iako je u pitanju najobičnije načelo jednakosti.
Prema mišljenju Zlotrg Sandre, magistrice lingvističkih disciplina, promjene se moraju dešavati postupno i taj proces se mora normirati: „Potrebno je uporedo mijenjati svijest ljudi o rodnoj ravnopravnosti. U javnom diskursu još uvijek imamo problem sa seksizmom u jeziku. Jedna je stepenica u mijenjanju društvene svijesti da postoje žene na visokim sudskim i tužilačkim funkcijama. Druga da sutkinju zovemo sutkinjom, a ne sudijom. Dodatno s tim ide borba da se mišljenje sutkinje uvažava jednako kao i suca, da se sutkinjama svi u sudu obraćaju s istim poštovanjem kako bi se obraćali sucu, a ne seksističkim nazivima dušo ili neprikladnim gospođo, što je zabilježena praksa na našim sudovima.“
Ne postoji nikakav gramatički utemeljen razlog zašto bi, pored toliko bogatog rječnika koji u sebi sadrži i muški i ženski oblik neke riječi, koristili samo jedan. I to uvijek, po pravilu muški. Gotovo svako zanimanje ima svog dvojnika u rodu. Zašto za neka zanimanja lako koristimo oba roda (npr. prodavač – prodavačica), za neka isključivo muški gramatički rod, a za neka ženski oblik uopšte ne postoji? Na primjer, ne postoji ženski gramatički rod za zanimanje „poslovođa“. „Poslovođa“ je onaj koji je nadređen i dijeli poslove što je historijski, po pravilu, bio muškarac. Da nije bilo tako naš bi jezik sigurno našao ženski rod za isto zanimanje. Interesantno je da ne postoji niti ženski gramatički rod za pojam „kupac“, možda zato što kupovina podrazumijeva finansijsku i platežnu moć, privilegiju ranije osiguranu samo muškarcima. Ali mi živimo u 21. stoljeću gdje žene jesu poslovođe, i jesu te koje imaju značajnu kupovnu moć, no naš jezik još uvijek nije pronašao termine za ove društveno-ekonomske uloge.
…
[nastavak na linku – VIJEĆE MINISTARKI BiH: Dio drugi]
